Kako je ranije pisao "Dan", ključni momenat u ovoj političkoj trgovini bio je razvoj situacije u Budvi, gdje su odbornici DPS-a, GP URA i Evropskog saveza podržali izbor Nikole Jovanovića za predsjednika Opštine.
Na taj način došlo je do političkog balansa: vlast je dobila stabilnost na državnom nivou, dok je opozicija zauzvrat dobila kontrolu nad Budvom, jednim od svojih ključnih uporišta. Upravo zato, raniji stav opozicije da će do kraja blokirati usvajanje budžeta u Skupštini Crne Gore sada djeluje kao isprazna prijetnja, tim prije jer je povučen bez ikakvog jasnog objašnjenja.
Opozicija je sve donedavno ponavljala da će spriječiti usvajanje budžeta, kao sredstvo političkog pritiska na vladajuću većinu. Argument je bio jasan – Vlada nema legitimitet, Skupština je nestabilna, a budžet je ključni mehanizam koji može uticati na političku dinamiku. Međutim, kada je došlo do drugačijeg miješanja karata u Budvi, opozicija je naglo promijenila taktiku.
Ovaj dogovor je klasičan primjer političkog pragmatizma, koji pokazuje da crnogorska politička scena funkcioniše po principu "ti meni, ja tebi". Iako će opozicija sigurno tvrditi da nije kapitulirala, već da je donijela racionalnu odluku u interesu građana, suština ostaje ista – njena tvrdo proklamovana strategija opstrukcije usvajanja budžeta pokazala se kao neiskrena i kratkoročna.
Sa druge strane, vlast je pokazala da je spremna na političke ustupke kada joj to odgovara, ali i da nema problem s tim da opoziciji prepusti vlast u Budvi ukoliko će zauzvrat osigurati nesmetano funkcionisanje državnih institucija.
Ovakva situacija otvara nova pitanja o stabilnosti crnogorskog političkog sistema. Ako se ključne odluke donose iza zatvorenih vrata, a javnosti se plasiraju poluinformacije, jasno je da nema ni govora o transparentnosti. Opozicija sada mora opravdati svoj preokret biračima, dok vlast dobija novi manevarski prostor za sprovođenje svojih politika bez većih institucionalnih blokada.
Na kraju, i vlast i opozicija su dobile ono što su željele – ali po koju cijenu? Povjerenje građana u politički sistem ponovo je narušeno, a politički dogovori iz sjenke još jednom su pokazali da je pragmatizam često jači od principijelnosti.
