Nakon što je na ponovnom glasanju Zakon o predsjedniku dobio potreban broj glasova poslanika u Skupštini, Crna Gora će već početkom naredne sedmice imati mandatara. Izmijenjeni Zakon o predsjedniku predviđa da će se, ukoliko predsjednik države na predloži mandatara za sastav Vlade, mandatarom smatrati kandidat koji ima jasnu podršku većine poslanika.

Upravo ova odredba se odnosi na sve ono što se događalo u posljednje vrijeme, kada predsjednik Crne Gore Milo Đukanović nije prihvatio madatara kojeg mu je predložila skupštinska većina.

U parlamentu je došlo i do “pritvrđivanja” da će sve biti kako zakon predviđa, pa su poslanici većine izglasali i odluku da će, bez obzira na to da li će Đukanović proglasiti zakon u zakonskom roku, na šta ga Ustav obavezuje, Skupština po isteku tog roka Zakon o predsjedniku objaviti u Službenom listu i on će stupiti na snagu.

U članu 94 Ustava Crne Gore piše: Predsjednik Crne Gore je dužan da proglasi zakon u roku od sedam dana od dana usvajanja zakona, odnosno u roku od tri dana ako je zakon usvojen po hitnom postupku ili da zakon vrati Skupštini na ponovno odlučivanje.

Predsjednik Crne Gore dužan je da proglasi ponovno izglasani zakon.

Ustav je jasan, ali nema Ustavnog suda koji je jedini mjerodavan da daje mišljenje o ustavnosti zakona, ali i djelovanja institucija i predsjednika Crne Gore.

Zato je već izvjesno, s obzirom na formulacije Zakona o predsjedniku, da će predlog za mandatara, od 19. septembra, kada je skupštinska većina predložila lidera Demosa Miodraga Lekića, biti važeći, najvjerovatnije već od ponedjeljka. Naime, u samom Zakonu o predsjedniku, uz ostalo, piše kako će se, ako predsjednik ne saopšti ime mandatara, u tom slučaju mandatarom smatrati kandidat koji ima jasnu podršku većine ukupnog broja poslanika.

To je, makar 19. septembra, bio Miodrag Lekić.

Upravo je na ovaj dio zakona Venecijanska komisija imala najveći broj primjedbi, pa je preporučila Skupštini da ne glasa za ovakav predlog izmjena zakona.

“Ove odrebe jasno su u suprotnosti sa diskrecionim ovlašćenjem koje predsjedniku daje član 103 Ustava u pogledu izbora (ili odbijanja) kandidata kojeg je predložila dominantna partija / koalicija. Novi član 7f (1) čak lišava predsjednika ustavnog prava da predlaže kandidata (mandatara, prim. aut.)”, naglašeno je u mišljenju Venecijanske komisije.