Prvi — Sporazum o ekonomskoj saradnji — u potpunosti je u skladu sa međunarodnom praksom, potpisivan je i sa drugim državama, nije predmet spora i nije izazvao ni otpor ni rezerve u javnosti. Drugi dokument — Sporazum o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina — pokrenuo je lavinu pitanja, kritika i sumnji, i to ne bez osnova.
No, ono što u ovom trenutku izmiče pažnji, a što predstavlja suštinsko pitanje za budućnost Crne Gore, jeste način na koji se o ovim sporazumima govori u komunikaciji sa međunarodnim partnerima, prije svega sa Evropskom unijom. U razgovoru sa visokom predstavnicom EU Kajom Kalas, Spajić je najavio potpisivanje sličnih dokumenata sa članicama Unije, pritom se pozivajući na primjere Mađarske i Estonije. Ali, premijer je u tim razgovorima govorio isključivo o prvom, nespornom sporazumu.
Sporni sporazum, onaj koji se odnosi na turizam i nekretnine, nije pominjao. I dok premijer pred evropskim zvaničnicima predstavlja sliku da su svi sporazumi normalna diplomatska praksa, jedan od njih ostaje u sjenci.
Zato je sasvim legitimno postaviti pitanje da li zvaničnici EU znaju o kojem sporazumu pričaju sa premijerom i da li znaju na šta se on zaista odnosi? Da li predstavnici EU misle na isti dokument koji premijer ima na umu?
Ukoliko sporni sporazum dobije većinu u Skupštini, postaće zakon i dobija pravnu snagu nad domaćim propisima.
Predsjednik države Jakov Milatović "očekuje" od EU da se izjasni da li je takav sporazum u skladu sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju. Ali, vrijeme očekivanja je prošlo. U političkoj praksi, a pogotovo u institucionalnom djelovanju, puko očekivanje ne znači ništa. Posebno kada je riječ o predsjedniku koji je u više navrata vraćao zakone Skupštini, ali ih je većina ponovo izglasava bez izmjena.
Ako već ustavne mogućnosti predsjednika ne donose rezultate, onda se otvara prostor za konkretan potez: predsjednik Milatović treba da lično uputi sporni sporazum Evropskoj komisiji i zatraži zvanično mišljenje o njegovoj usklađenosti sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju. Ne usmeno, ne neformalno, ne diplomatskim kanalima — već zvaničnim dopisom. Biće mu, na kraju, lakše da odluči da li da ih potpiše ili ne.
