Piše: Milisav S. Popović

Samo u knjigama, sinko.

Mislili smo da su kao sasušeni cvjetovi u herbarijumu besjeda – nježni, tihi i nepovratni.

Samo u knjigama.

Ali, ljudi su bića čudesne žudnje. I ponekad, uprkos monolitnosti svemira, uspiju da nadglasaju čak i prezirne psovke istrebljenja.

Još jedan dokaz da nema praga gdje postoji apsolutna zabrana. Pregrišćemo svaki katanac.

Zašli smo tamo gdje piše "Nema prolaza!"

Ovih dana (malo prije Vaskrsa), iz nečujnih dubina ledenih epoha, iz tamnih svitaka istorije, vraćeni su – vukovi.

Ne obični, već jezovuci: strašni, gorostasni predatori koji su nekad lutali sjevernom Amerikom, rame uz rame s mamutima i sabljozubim tigrovima. Više od 10.000 godina bili su mrtvi.

Bili... sada su par.

Dva snježno-dlaka mladunca.

Tako to biva kada nauka odluči da pjeva.

Ispisana je nova stranica. A na njoj i himna i simfonija.

U laboratorijama firme Colossal Biosciences – da, baš onih od kojih je svijet već očekivao čuda – okupili su se najveći genetski čarobnjaci ovog doba. Proučavajući drevne DNK ostatke jezovuka, pažljivo su sklapali izgubljenu slagalicu, korak po korak, gen po gen.

Da budemo precizniji, iz prašine su cijedili sok.

Njihov cilj nije bio da stvore običnu repliku, niti samo da zadovolje znatiželju: htjeli su da svijetu vrate stvorenje koje je nekada bilo kralj vjetra i snijega.

No, kada se snovi ozbiljno shvate, naučnici nisu bili sami. Uz njih su stajali i neki od najmaštovitijih umova epohe.

Piter Džekson, čovjek koji je filmski oblikovao vilenjačke šume i ognjene planine ("Gospodari prstenova"), čija je imaginacija bila most između fantazije i ljudske duše – uplekao se u priču. A tu je bio i Džordž R. R. Martin, bard epske tuge i vatrenih sudbina.

Nije mogao da odoli pozivu drevnih zvijeri. Kako i ne bi, kad su njegovi jezovuci u "Pjesmi leda i vatre" – vjerni saputnici Starkova – bili više od životinja... Dao im je proročku sjen, postali su duhovi zemlje, znakovi predodređenja.

Zajedno s naučnicima, ova dvojica velikana utkali su krv priče u najveličanstveniji naučni eksperiment modernog vremena.

I tako je svijet doznao: prvi moderni jezovuk je rođen.

Ne kao klon, već hibrid: stvorenje koje nosi srž starih predaka i luč dvadeset prvog vijeka.

Biće koje nije kopija, već svježa pjesma napisana na starom pergamentu.

A kakav je zapravo doprinos Pitera Džeksona i Džordža Martina? Osim velike finansijske podrške koju su pružili (pride, dajući zavjet ćutanja – da nikome nikada ni riječ ne izuste, dok se vuče ne izleže)... posegnuli su za svojim blagom.

Dočarali su naučnicima apostat zvijeri – ono što sami nisu mogli genetski da reastauriraju.

Njihove ruke nijesu bile na epruvetama... već u inspiraciji, u oblikovanju vizije.

Jer nije dovoljno stvoriti tijelo. Moraš prizvati duh.

A oni su već to maestralno uradili... desetinama puta.

I tako, kroz mrak laboratorija, pod bljeskom hladne svjetlosti, nastade ono što je bilo i što tek dolazi: jezovuk, sa težinom predaka na plećima, sa gladnim očima što pamte ledene zime koje više niko ne sanja.

Samo što ovi nisu bili (i neće biti) strvinari od prije deset milenijuma... narav im je umekšana genom sivih vukova i evropskih kurjaka.

Malo su ih "doradili"... da im ćud bude pristojnija... i da ne vide u svima nama legije bataka.

I, naravno... ovo će da proizvede toliko polemike i bijesnih glasova iz grla najprimitivnijih umova... a njih je uvijek najviše među ljudima. No, gdje bi smo uopšte bili da su oni prelomnici vjekova... Vjerovatno i dalje u pećinama. Srećom, uprkos devijacima... čovjek se da iskovati i od bisera.

I još jedna stvar... Ovim se nijesu izigrali truljenje i nestanak.

Mi nijesmo naglo, preko noći, postali gospodari smrti.

Samo ponekad, na tren, budemo njeni tihi pregovarači.

Dok možda i ona sama ne popusti i dozvoli da se povuče. Pitam se kog će tada konsultovati, možda Teslu vrate da pregovara?

U međuvremenu... dva jezovuka rastu i trče po livadi ograđenoj visokim žicama.

I sve što možeš, jeste da pitaš:

"Bako, bako... zašto su ti tako velike oči?"

Zato što se svijet tako brzo mijenja. I nije sve loše... nije, moja Crvenkapa.

(Autor je književnik)