Piše: Mili Prelević
Međutim, za mnoge, ovaj datum je, umjesto toga, postao težak podsjetnik na propuštene šanse, iznevjerena obećanja i opasne zablude koje su se duboko ukorijenile u crnogorskom društvu.
Referendum 2006. godine, iako slavljen kao istorijski čin suvereniteta, od samog starta je bio opterećen ozbiljnim sumnjama u regularnost, što je ostavilo trajnu sjenku na legitimitet procesa i stvorilo duboke podjele koje su se samo produbljivale s godinama. Iz te početne sumnje, mnogi će reći, izrodila se i država koja je predugo bila zarobljena.
Vlast, koja je neumorno dirigovala procesom osamostaljenja, građanima je obećavala utopiju – ekonomski prosperitet neviđenih razmjera, beskompromisnu vladavinu prava, evropske standarde u svakom segmentu života i društvo jednakih šansi za sve. Ali, surova realnost je bila daleko od toga. Od 2006. do 2020. godine, ista politička grupacija, neumoljivo je gradila, ne javnu državu, već, čini se, privatno vlasništvo. Institucije su postale bezmislene, pretvorene u puke alate u rukama uskog kruga ljudi.
Ono što je najtragičnije, kriminalne strukture su se infiltrirale u sve pore društva, do te mjere da je postalo gotovo nemoguće razlučiti gdje prestaje politika, a počinje mafija. Crna Gora je stekla zloglasnu reputaciju kao država u kojoj organizovani kriminal operiše pod plaštom državnog aparata, a korupcija je nagrizala svaki segment sistema – od zdravstva i obrazovanja, preko finansija, pa sve do ključnih stubova društva kao što su pravosuđe i policija.
A onda je došlo "osvježenje" u avgustu 2020. godine. Nakon tri decenije nepromijenjene vlasti, činilo se da je svitanje konačno stiglo, obećavajući kraj jedne ere i početak nove. Očekivanja su bila ogromna, gotovo nerealna. Građani su željeli radikalan prekid sa koruptivnom prošlošću, sveobuhvatnu i beskompromisnu borbu protiv organizovanog kriminala, depolitizaciju i profesionalizaciju institucija, te ubrzani i stvarni put ka Evropskoj uniji. Vrata Brisela, koja su predugo bila simbolično zatvorena zbog nedostatka istinskih reformi i sumnjivih praksi, činila su se konačno otvorena, s obzirom na volju i spremnost nove političke elite da se uhvati ukoštac sa nagomilanim problemima.
Međutim, gorka pilula razočaranja se teško guta. Iako se bilježe određeni pomaci u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, naročito zahvaljujući otvaranju spisa i pojačanom pritisku međunarodne zajednice, daleko smo od onog "osvježenja" koje smo očekivali i za kojim su građani žudjeli. Politička scena je i dalje nestabilna, duboko podijeljena i opterećena unutrašnjim sukobima.
Neki teoretičari politike zastupaju tezu da je nakon dugotrajne, gotovo monopolske vladavine jedne političke opcije, potrebno da padnu tri do četiri vlade kako bi se sistem "očistio" od naslijeđenih problema, kako bi se uspostavila ravnoteža i kako bi se došlo do stabilnije i ozbiljnije vlasti. Mi smo, u samo pet godina od promjene vlasti 2020. godine, već "istrošili" treću vladu, što samo dodatno ukazuje na dubinu političke nestabilnosti, nedostatak konsenzusa o pravcu kojim bi Crna Gora trebalo da ide, te na teškoće u formiranju snažne i koherentne političke volje.
Devetnaest godina nezavisnosti je prilika da se suočimo sa sobom, bez uljepšavanja i lažnih obećanja. Nezavisnost nije samo zastava, himna ili međunarodno priznanje, već i ogromna odgovornost da se izgradi funkcionalna, pravedna i prosperitetna država u kojoj vladaju zakon i jednake šanse za sve.
Crna Gora, nesumnjivo, ima potencijal – i prirodni i ljudski. Ali je krajnje vrijeme da politička elita pokaže zrelost, državničku mudrost i istinsku volju da se suoči sa demonima prošlosti i izgradi budućnost dostojnu svojih građana. U suprotnom, svaka nova godišnjica nezavisnosti biće samo novo prebrojavanje propuštenih šansi i produbljivanje razočaranja.
