Jedan drugačiji svijet

Koautori ovog teksta su Lucas Chancel, Cornelia Mohren, Rowaida Moshrif, Moritz Odersky i Anmol Somanchi.

Svijet u kom će siromašnija polovina čovječanstva doživjeti da njen udio u globalnom bogatstvu raste sa današnjih 2 odsto na čak 30 odsto; svijet u kom će svi moći da troše dovoljno, ali ne pretjerano. I zamislite da se sve to ostvaruje bez uništavanja klimatskog sistema, na planeti koja će moći da održi ljudski život.

Kao protivotrov za sumorne tehno-autoritarne vizije budućnosti kakve nam danas nude, hitno nam je potrebna nova i radikalna vizija globalnog napretka u 21. vijeku. Najverodostojnija je ona vizija u kojoj je prvi preduslov za dostizanje jednakosti i ljudskog razvoja očuvanje održivosti života na našoj planeti.

Naš novi izvještaj razmatra uslove koje treba prethodno ispuniti da bi do kraja ovog vijeka svijet mogao da ostvari cilj uspješnog usklađivanja imperativa ekonomije i ekologije.

Naš zaključak? Globalna transformacija koja miri održivost života na planeti i visoke standarde blagostanja za sve jeste moguća – pod uslovom da su ispunjena tri uslova. Neophodna nam je brza dekarbonizacija energetskih sistema. Ali potrebno nam je i veliko pomjeranje od prekomjernosti ka "dovoljnosti" potrošnje. To podrazumijeva značajno skraćenje radnog vremena i umanjenu potrošnju sirovina, uz duboke promjene u obrascima trošenja, prehrambenih navika, korišćenja zemljišta i šumskog pokrivača. Finansijska i politička podrška za dekarbonizaciju i dostizanje održivog nivoa potrošnje zahtijevaju drastično smanjenje dohodovne, imovinske i političke nejednakosti, kako između zemalja tako i unutar njih. Smanjenje globalne nejednakosti može se uskladiti s projektom temeljne dekarbonizacije; to je zapravo neophodan preduslov zajedničkog prosperiteta na planeti ograničenih resursa.

Izvještaj o globalnoj pravdi je prvi pokušaj izlaganja kompletno kvantifikovanog plana željene tranzicije. U izvještaju su objedinjene četiri dimenzije koje se u današnjim raspravama često tretiraju zasebno: preraspodjela na globalnom nivou; temeljna reforma međunarodnog finansijskog i ekonomskog poretka; radikalna transformacija energetskih sistema; i promjena u obrascima potrošnje. U poređenju s većinom klimatskih scenarija koji se danas nude (uključujući i one Međuvladinog panela o klimatskim promjenama), glavna novina je to da su sve četiri dimenzije modelovane zajedno – a u središte analize su postavljeni nejednakost i dostizanje dovoljnosti potrošnje.

Šta bi nam takva tranzicija donijela? U njenom središtu je dohodovna konvergencija između različitih država. Prosječan nacionalni dohodak po glavi stanovnika, od najsiromašnijih regiona (290 eura mesečno u subsaharskoj Africi) do onih najbogatijih (4.590 eura u Severnoj Americi/Okeaniji), što čini razliku od čak 16 prema 1, porastao bi do jedinstvenog nivoa od oko 5.000 eura mjesečno u svim zemljama svijeta do 2100. godine.

Ali konvergencija nije samo monetarna. Godišnje radno vrijeme po zaposlenom trebalo bi da opadne s približno 2.100 na oko 1.000 sati, čime će se nastaviti dugoročni trend skraćivanja radnog vremena; udio globalnog radnog vremena posvećenog uslugama zdravstva i obrazovanja narastao bi sa 11 odsto na 43 odsto. Žene i muškarci bi se približili izjednačavanju plata i udjela u radu za novac i radu za domaćinstvo.

Sve to bi se odvijalo u klimatskim uslovima koji pogoduju održanju života na planeti. Zahvaljujući održivoj konvergenciji i brzoj dekarbonizaciji globalno zagrijevanje bi dostiglo maksimalni nivo od 1,8 C, umjesto 4 C prema sadašnjim projekcijama.

Ništa od toga neće biti moguće bez značajnog smanjenja nejednakosti. Interpersonalne razlike na dohodovnoj ljestvici smanjile bi se do odnosa od jedan prema pet, a na imovinskoj na jedan prema deset, čime bi se nastavili trendovi zabilježeni u 20. vijeku u zapadnoj i severnoj Evropi. Udio u globalnom bogatstvu siromašnije polovine čovječanstva porastao bi sa 2 odsto na 30 odsto, dok bi udio u klasi milijardera opao sa 6 na 0,05 odsto.

Za vođenje i finansiranje takvih promjena potrebne su nove institucije. Fond za globalnu pravdu bi u periodu od 2026. do 2060. trošio godišnje u prosjeku 10 odsto svjetskog BDP-a za isplatu dividendi i investicije zemljama kojima je to potrebno, nasuprot sadašnjem iznosu od ispod 0,4 odsto, koliko danas čine sabrani fondovi za međunarodnu pomoć i budžeti Ujedinjenih nacija, Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Svjetske banke. Sredstva bi dolazila iz svjetskog suverenog fonda koji bi činilo 10 odsto svjetskog akcijskog kapitala, kao i prilivi od povećanog globalnog poreza na imovinu od 20 odsto godišnje za klasu milijardera i globalnog poreza na dohodak od 90 odsto na samom vrhu lestvice. Te poreze bi plaćao približno 1 odsto svjetske populacije.

Rezultat nije transfer od mnogih u korist nekolicine, već dobit za gotovo sve. Blizu 90 odsto svjetske populacije udvostručilo bi svoje prihode između 2026. i 2100. godine, a kada se uzmu u obzir novostečeno slobodno vrijeme i nastanjivost planete, koristi bi imalo više od 99 odsto populacije. Plan takođe preraspodjeljuje političku moć. Danas najbogatiji regioni imaju četiri puta više glasova u MMF-u i Svjetskoj banci nego što bi trebalo da imaju na osnovu udjela u svjetskoj populaciji; u novom poretku bi svaki stanovnik imao jednako pravo glasa, podržano međunarodnom klirinškom unijom i novom međunarodnom valutom da bi se okončale privilegije dominantnih sila i riješile globalne trgovinske neravnoteže.

Naš izvještaj je dio šire međunarodne agende za očuvanje planete koja može održati život, agende socijalne pravde i reforme globalne finansijske arhitekture – uključujući Bridžtaun inicijativu koju je pokrenuo Barbados 2022. godine, Seviljsku obavezu finansiranja razvoja, proces poreske konvencije UN-a i inicijative G20 u oblasti globalne nejednakosti koje predvode Brazil i Južna Afrika. Glavni doprinos ovog izvještaja je postavljanje svih pomenutih inicijativa u kvantifikovani institucionalni okvir, uz modelovanje društveno-ekonomskih konvergencija, temperaturne promjene i putanju raspodjele do 2100. godine.

Održivost, jednakost i prosperitet u 21. vijeku su materijalno dostižni. Budžet za ugljenik to dopušta, a istorija nudi presedane uporedivih razmjera, kao što pokazuju opšte pravo glasa, univerzalno dostupno zdravstvo i školstvo, skraćivanje radnog vremena i suzbijanje nejednakosti u 20. vijeku. Prepreka na našem putu ne tiče se tehničke izvodljivosti, već odsustva zajedničke vizije društvenog napretka koja je u isto vrijeme konkretna i radikalna. Za to će nam biti potreban jasan politički izbor i težak rad na izgradnji koalicija na osnovu takvog opredjeljenja.

The Guardian, preveo Đorđe Tomić

peščanik.net

(Autor je ekonomista i profesor)