Kako sam postao skeptik industrijalizacije

Piše: Dani Rodrik

Kao što naslov kaže, bio je to tekst posvećen značaju industrijalizacije za pokretanje ekonomskog rasta, otvaranje dobrih radnih mjesta i izgradnju srednje klase. "To mi je jedan od omiljenih tekstova", rekao je pred okupljenima govornik iz Afrike.

Za istraživača nema veće nagrade od saznanja da njegove ideje imaju odjeka kod ljudi kojima se obraća. Ali u ovom slučaju pohvale su zakasnile. Teze koje sam obrazlagao u pomenutom tekstu, kao i na mnogo drugih mjesta u to vrijeme, kose se sa argumentima koje sam iznosio na ovoj konferenciji govoreći o ograničenim dometima industrijske proizvodnje.

Kontradikcija je više nego očigledna. Kako su godine prolazile, bio sam sve skeptičniji u pogledu održivosti tradicionalnog modela rasta zasnovanog na industrijalizaciji. Sada se zalažem za jedan drugačiji model ekonomskog rasta. On polazi od razvoja produktivnosti u sektoru usluga koje apsorbuju velike količine radne snage, a uglavnom se ne mogu izvoziti. Upozoravao sam kreatore politika u Africi i drugim regionima u razvoju da će pokušaji da oponašaju istočnoazijski model u najboljem slučaju stvoriti izolovane proizvodne enklave, s nevelikim brojem proizvodnih firmi integrisanih u globalne lance vrijednosti, dok će najveći dio radne snage ostati zarobljen u aktivnostima niske produktivnosti.

Meksiko je dobar primjer. Kao što je na istoj konferenciji pokazao Santigo Levy, bivši zamjenik meksičkog ministra finansija, izvoz proizvedenih roba iz Meksika porastao je više od deset puta otkako se zemlja pridružila Sjedinjenim Državama i Kanadi u Sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini (NAFTA) 1994. godine. Na pragu ogromnog američkog tržišta, s kreatorima državnih politika riješenim da promovišu spoljnu trgovinu i strane investicije, malo koja zemlja je bila bolje pozicionirana da sprovede izvozno orijentisanu industrijalizaciju. Međutim, ukupni ekonomski rezultati Meksika bili su razočaravajući, čak i po ne posebno zahtjevnim mjerilima Južne Amerike, a ukupna produktivnost je opala.

Industrijska proizvodnja je nekada bila moćna poluga ekonomskog rasta zato što je obezbjeđivala zaposlenje za veliki broj niskokvalifikovanih radnika, ne postavljajući pritom previsoke zahtjeve u pogledu upravljanja i infrastrukture. Danas to više nije tako. Uspješno nadmetanje na svjetskim tržištima i posebno sa Kinom zahtijeva vještine, tehnologije i kapacitete kakvih u siromašnim zemljama nema – upravo zato što su siromašne. Proizvodnja više nije prečica kojom se zaobilaze početna ograničenja.

Dani Rodrik

Čak i kada neka zemlja uspije da prevede veći broj radnika u proizvodnju, to se dešava prvenstveno širenjem malih, uglavnom neformalnih preduzeća, a na račun produktivnosti. Takva je bila industrijalizacija u Etiopiji gdje je pokušano presađivanje istočnoazijskog modela. Nekada su rast broja radnih mjesta u proizvodnji i rast produktivnosti išli zajedno. Tako je bilo u zemljama koje su se prve industrijalizovale, u Japanu, Južnoj Koreji, na Tajvanu. Danas iskustva Etiopije, Bangladeša, Indije, pa čak i Vijetnama pokazuju da se ta dva parametra kreću u suprotnim smjerovima.

Nisam olako postao skeptik. Ali bilo je sve teže ignorisati dokaze dok su proizvodne tehnologije postajale sve sofisticiranije, a primjeri neuspjelih pokušaja industrijalizacije zemalja van istočne Azije sve brojniji. Počeo sam da razmišljam o alternativnim strategijama rasta, ne zato što široka industrijalizacija nije poželjna, već zato što sam se uvjerio da je sve manje dostižna. Kao što je John Maynard Keynes jednom navodno rekao: "Kada se činjenice promijene, ja promijenim mišljenje. Šta vi uradite, gospodine?"

Evo otrežnjujuće kalkulacije. Procjenjuje se da od oko dvije milijarde radnika u zemljama u razvoju koliko ih danas ima približno tri četvrtine (1,5 milijarda) rade u zanimanjima koja ne traže univerzitetsko obrazovanje i nisu izložena međunarodnoj ekonomiji kroz trgovinu ili preseljenja proizvodnih kapaciteta. To su mali poljoprivrednici, ulični prodavci, radnici u maloprodaji i prehrani, povremeni radnici, kao i ljudi u drugim zanimanjima koja se ne izvoze. Njihov broj će nastaviti da se uvećava čak i dok njihov udio u ukupnom broju radnika bude opadao.

Ključno pitanje za kreatore politika jeste kako poboljšati njihove ekonomske izglede. Brojke bolno jasno pokazuju da ni industrijalizacija ni obrazovanje nisu rješenje, koliko god da su inače poželjni. Od presudnog značaja je pronalaženje načina da se poveća produktivnost radnika u onim uslugama koje apsorbuju rad. U protivnom, dobici u životnom standardu neće biti održivi.

Usluge koje se ne izvoze tradicionalno su bile kočnica ekonomskog rasta. Zato su mnogi kreatori politika pesimistični u pogledu njihovog potencijala. Ali moguće je da se to sada mijenja. U toku je proces koji se može opisati kao revolucija produktivnosti u uslugama – što je najupadljivije u naprednim ekonomijama – do koje dolazi zahvaljujući organizacionim inovacijama, korišćenju digitalnih platformi i drugih novih tehnologija.

Ukupno uzevši, ekonomije u razvoju su u posljednje tri decenije prošle kroz neuobičajen period brzog ekonomskog rasta i konvergencije sa naprednim ekonomijama. Zanimljivo je da su takav rezultat donijele usluge, a ne proizvodnja.

Kao što su ekonomisti Tianyu Fan, Michael Peters i Fabrizio Zilibotti pokazali detaljnim empirijskim istraživanjima, izuzetan ekonomski rast Indije generisan je rastom produktivnosti potrošačkih usluga kao što su maloprodaja i lokalno ugostiteljstvo, a ne izvozom usluga koje traže visoke kvalifikacije, kao što su informacione tehnologije i outsourcing, po kojima je Indija već poznata. Autori su dokumentovali sličan mehanizam i u onim ekonomijama podsaharske Afrike koje bilježe brz rast.

Nalazi pokazuju da je moguće pokrenuti ciklus ekonomskog rasta izgrađen na uslugama u srednjoj klasi. Ekspanzija srednje klase pomjera tražnju potrošača ka sve kvalitetnijim i sve produktivnijim uslugama, što donosi rast dohotka koji održava srednju klasu. Ali taj proces se ne odvija sam od sebe. Državna uprava ima važnu ulogu u obezbjeđivanju uslova za unapređenje produktivnosti.

Kao što smo Rohan Sandhu iz Škole Harvard Kenedi i ja već tvrdili, mnogi uspješno izvedeni ekonomski eksperimenti širom svijeta pružaju dokaze o izvodljivosti ovog modela. Primjeri uključuju inicijative koje podstiču platformske kompanije da angažuju lokalne inpute i radnu snagu, pomažu mikro preduzećima u obuci i sertifikaciji i obezbeđuju AI i druge tehnološke alate prilagođene okolnostima u zemljama u razvoju.

Tako usmjereni napori mogu osigurati pouzdaniji i inkluzivniji model rasta. Bez toga će velika većina radnika u zemljama u razvoju ostati u prekarnom statusu, izolovana od enklava visoke produktivnosti povezanih sa globalnom ekonomijom.

Project Syndicate, preveo Đorđe Tomić

peščanik.net
(Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"