Piše: Ratko Kontić
Kratka forma u kojoj se izražavaju ukazuje na njihovu mogućnost da se izraze sa stilom, ali i da predstave svoj doživljaj razumijevanja odnosa u jednoj zajednici i njenih karakterističnih predstavnika. Suštinski, ljudi su uvijek isti, samo su okolnosti drugačije.
Jedan od majstora kratke priče je prvi ruski pisac koji je dobio Nobelovu nagradu za svoje umijeće ili kako je za njega neko rekao "ne poznajem nijednog pisca čiji je spoljni svijet tako tijesno povezan sa unutrašnjim, čiji su osjećaji tako tačni i neophodni, a svijet tako samosvojan i nepredvidljiv".
Sa druge strane, u ljudskoj prirodi je da uvijek teži da izbjegne kritiku ili sankciju, traži lakši način da dođe do željenog cilja i ostvari maksimum ideoloških ili materijalnih vrijednosti, što je i više nego očigledno i na početku 21. vijeka.
Izranjajući ispod "srpa i čekića" prije 30 i više godina, neki ljudi kod nas su počeli da se bave politikom krajnje naturalno, rukovodeći se uglavnom onim što će im donijeti korist i omogućiti što lagodniji život.
Naravno, brzo se ukazala razlika među njima ili kako to kaže jedan još jedan nevjerovatan ruski pisac: "Svi ljudi žive i delaju prema svojim mislima, koje prema mislima drugih ljudi. U tome koliko ljudi žive prema svojim mislima, a koliko prema mislima drugih ljudi i jeste jedna od glavnih razlika među ljudima."
Shodno tome formirane su i društvene organizacije – partije koje su objedinjavale ljude istog ili sličnog opredjeljenja i ideologije, da bi se u jednom momentu pojavile i tzv. "grupe za pritisak" ili organizacije koje zvanično imaju kratak naziv NVO, za koje važi ista piščeva definicija.
Krajnje skromno, bez ikakvog književnog talenta ili iskustva, pokušao bih da ispišem par pričica o ljudima i okolnostima našeg vremena, sa mogućnošću da nekog predstavim drugačijim nego što navedeni sebe doživljava u javnom prostoru.
Misao pjesnika i filozofa da "nije sve u svoje vrijeme, već je sve u tvoje vrijeme" daje mi mogućnost da iskažem javno svoje razmišljanje pretočeno u nekoliko tekstualnih minijatura.
Priča o Savjetniku – Nije do ministra. Nije on kriv što je savjetnik prihvatio da bude savjetnik. Mogao je da odbije ukoliko je samo kurtoazno ponuđen, ako nije sam tražio da savjetuje. Suština je da taj savjetnik ništa novo ne može reći niti savjetovati što nije rekao ili savjetovao za skoro 20 godina dok mu je moglo biti. I za sve što je u to vrijeme govorio i savjetovao mora biti isključivo zahvalan bivšem sedmostrukom premijeru i predsjedniku države. Jednom je bio ujedno i premijer i ministar. Demokratija. Zato nije do ministra. Kraj priče.
Priča o Investitoru – "Obraćam se vama, poštovano domicilno stanovništvo, vraćam vam plaže i odoh na svjež vazduh, nama su planine zanimljivije". Kraj priče.
Priča o prvom među jednakima – Premijer ne liči na nepoštenog čovjeka, pomalo je površan i nedosledan, ali premijer koga politički ne poštuju. Premijer koji razmišlja na engleskom, a priča na svom jeziku ispada veoma nerazumljiv. Ta nerazumljivost i odsustvo političkog autoriteta je toliko da ga predlažu za "nepoželjnu osobu" u sopstvenoj državi, tačnije u jednoj primorskoj zajednici i o tome obavještavaju rukovodstvo susjedne države. Nevjerovatno. Kraj priče.
Priča o kriminalu i njegovim specifičnim pojavnim oblicima – Da nijesu tamo neki otključali tamo neku aplikaciju ostali bismo mi ovdje u toj priči zaključani još dugo. Sticaj okolnosti i novinari. Kraj priče se ne nazire brzo.
I još samo priča o "vojvodama, serdarima, guvernadurima i komitama i ostalima" – Ako Boga znate odmorite malo, da uhvatimo zalet prema EU i da se nekako integrišemo, da mirno živimo i budemo nevažni, osim za investicije koje će poboljšati svima život. Da se stavi tačka na vaše razmirice i na tu priču jednom zauvijek.
Ili je to priča bez kraja?
(Autor je diplomirani pravnik bezbjednosti)
