Ljudski resursi

Piše: Milisav S. Popović

Ej, čitavi ustavi se vrte oko te strofe.

Dobrobit čeljadeta i očuvanje njegovog ličnog integriteta uz obavezu omogućavanja nesmetanog razvoja – čini sok kičme u kosturnici naučnog i filozofskog ambijenta, kako retorički tako i u praktičnom smislu.

Plemenitije namjere od te nije bilo, ujedno... veća prevara nije mogla da nas zadesi.

Jer se ološ sakrio i obmotao njome.

Svijet su mijenjali pojedinci. Ne grupe, ne zajednice, sazivi i komune. Pojedinac. Zahvaljujući njemu (njima) – svakojake gu.e su se pomjerile od gube i malarije i stigle do mjesta gdje ih štipaju samo tange – a to je ovdje i danas. Jeste, naknadno će podići spomenike svakom od izuzetnih, ali – dok su bili dišući – čupali su im crijeva iz utrobe.

Razlog je perfidno neizlječiv – napredak najviše pogoduje "nazadnima". Nemajući šta da ponude, željeće da uzmu što više. Jer, narode, lakat je potcijenjeno oružje. Sablja će da sasiječe nekolicinu... laktanjem se satru generacije.

Zato se period posljednih sto godina i zove: "umrežavanje loših", ali i "redistribucija pohlepe".

Sistem se stvara da bi naličio etičkom i prosperitetnom vidu košnice. Donekle se u tome uspjelo... Pogledajte, svuda sistemi postoje. Održivi su. Traju. Ali... nije platforma problem. Umjesto pčela, trutovi zauzmu sve stanične, ali i prohodne pozicije. Prvo se eliminiše prosperitet, a etika se izobličuje. "Korisnost" kao pojam se izopačio i prešao u ideju "okoristiti se".

Uzmimo primjer... Potreba da svaka firma i institucija posjeduje "Odjeljenje za ljudske resurse" je zapravo reintegrisana iz postratne (misli se na Drugi svjetski rat) retorike koja je formalizovana kroz "Povelju o ljudskim i pravima čovjeka". Pritisak je vremenom rastao – a onda su u talasima sve države ustrojile svoja zakonska rešenja o neophodnosti formiranja takvih odjeljenja. Najvažniji razlog... kvalitetni ljudi su šablonski bili ugnjetavani, dok su najgori odlazili u penzije bez kapi uloženog znoja, ostavljajući za sobom rep "karijere" sačinjen od subverzija, nerada i tlačenja boljih.

Milisav S. Popović

-arhiva

I tako, u Švedskoj, Njemačkoj, Japanu i Švajcarskoj se pojavljuju prvi institucionalizovani toponimi koji nose skraćenicu "HR" (Human Resources). Rezultati su bili bolji od najoptimističnijih prognoza... U svega nekoliko godina, produktivnost je porasla, kolektivi su bili zdravi (i ostajali zdravi)... osjećaj prijatnosti i uvažavanja su bili prvi kvalifikaticvi koji su dolazili iz usta zaposlenih. I trajalo je tako do sredine devedesetih... A onda su loši izvršili invaziju i u tim sektorima.

Danas, odjeljenja za ljudske reusrse u svim institucijama i koroporacijama svijeta – više ne obavljaju svoju osnovnu, fundamentalnu svrhu. Odbačena je obaveza "zaštite zaposlenog" i prestrukturirana u krilaticu "zaštititi firmu".

Zadržali su, doduše, psihološku frazeologiju... pa danas HR i dalje govori kobajagi jezikom brige, razvoja, motivacije i kulture. Zapravo, rade nešto sasvim drugo... kontrolišu nezadovoljstvo, najsposobnije opterećuju dodatnim poslovima, pride paze da problematične (neetične) odluke menadžmenta učine "pravno i proceduralno" čistim.

Čitava planeta je u raljama firmi i institucija čiji "Ljudski resursi" glume empatičnost, ali su lojalni moći pojedinaca. I onda se postavlja pitanje: zašto je razvojni rast mnogostruko niži, nego krajem osamdesetih?

Zar odgovor nije dovoljno jasan?

Na djelu je unutrašnja šizofrenija sistema. LjR sektori zapravo poručuju: trpi više, žali se manje, prilagodi se lošem ambijentu. Ili ćeš, prosto, biti kažnjen.

Kora hljeba se nikad lakše nije ukidala.

Ne postoji više pravi razvoj ljudskih resursa.

Stvorila se estetizovana poslušnost.

A znate li čiju su ideju uzeli i inficirali LjR da postane ovo što je danas?

Henrija Forda... Čovjeka koji je dobrog radnika i kvalitetnog inžinjera smatrao opravdanom cijenom ili troškom za proizvodnju samo jednog (je.enog) motora.

(Autor je književnik)