Mađarsko rješenje za problem populizma

Piše: Žan Verner Miler

Iskustvo Mađarske navodno pokazuje da je za pobjedu dovoljno govoriti o korupciji ili ujediniti opoziciju. 

Ali avaj, da je put do pobjede nad populističkim autokratima tako jednostavan, Orbani i Erdogani ovog svijeta odavno bi bili u penziji. Iz kampanje koju je mađarska opozicija vodila na više kolosijeka može se štošta naučiti, ali te pouke su mnogo suptilnije nego što bi se dalo zaključiti na osnovu objavljenih članaka. Neke od tih lekcija možda i nisu upotrebljive u velikim zemljama.

Kao bivši insajder Fidesa, Mađar je znao da izborni sistem u Mađarskoj postavlja pred opoziciju dva nerješiva problema. Vladajuća partija je uvijek računala na to da će opozicija na izbore zauvijek izlaziti podijeljena i da izazivači nikada neće osigurati značajniju podršku u ruralnim djelovima zemlje, gdje Orbanovi prijatelji kontrolišu lokalne medije (a siromašniji glasači su često potkupljivani ili prijetnjama ubjeđivani da glasaju za partiju na vlasti). To su problemi na koje se Mađar fokusirao.

Mađarske opozicione stranke su na izbore 2022. godine izašle ujedinjene. Za mjesto premijera kandidovale su simpatičnog gradonačelnika grada sa manje od 50.000 stanovnika. Ali ta koalicija je izgledala previše heterogeno, zbog čega su se mnogi pitali kakvu će politiku zaista voditi ako osvoji vlast. Takođe, pošto opozicija nije organizovala značajniju kampanju u ruralnim regionima, izbor gradonačelnika iz malog grada kao kandidata za premijera protumačen je kao samo marketinški potez.

Piše: Žan Verner Miler

Arhiva

S druge strane, Mađar je poslednje dvije godine proveo obilazeći zemlju, održavajući i po nekoliko skupova dnevno. Kao i Zohran Mamdani u Njujorku, tradicionalnu strategiju lokalne političke kampanje dopunio je mudrim korišćenjem društvenih mreža. Na kraju se pokazalo da je pobjedu donijelo njegovo konstantno i kredibilno prisustvo čak i u najmanjim selima – a ne politički stavovi na temu velikih pitanja kao što je migracija.

Mađar je donekle imao i sreće. Protestni pokreti u drugim zemljama često su prinuđeni da se klone savezništva sa strankama čije bi prisustvo moglo da ukalja njihovu moralnu čistotu, što ograničava ukupnu raspoloživu podršku. Međutim, kako je Mađar sticao popularnost, neke od starih stranaka su se jednostavno povukle, dok su druge praktično zbrisane na dan izbora. Tako je uspio da pošalje poruku o potpunom raskidu, ne samo s onim što su glasači već nazivali "truli Fides", nego i sa svim etabliranim političarima koji već decenijama dominiraju političkom scenom. Pošto nije bio ukaljan vezama sa starijom, uglavnom diskreditovanom opozicijom, uspio je da mobiliše važne nove segmente civilnog društva (da ne pominjemo individualne građane, od kojih su mu mnogi organizovali smještaj i prevoz za potrebe kampanje).

Jednako je poučan njegov fokus na korupciju koju je prikazao kao problem koje direktno utiče na kvalitet svakodnevnog života Mađara. Orbanovu "mafijašku državu" direktno je doveo u vezu sa sistematičnim podrivanjem demokratije i društvenog ugovora. Obrazovni i zdravstveni sistem u zemlji propadaju zato što su budžetska sredstva preusmjerena u džepove Orbanovih prijatelja, a pljačka prolazi zato što je Fides iskoristio svoj čelični stisak i kontrolu nad političkim sistemom da potkopa vladavinu prava.

Mađar je obećao svođenje računa, što je za birače privlačna poruka, čak i ako nisu natprosječno osvetoljubivi. Ako narod trpi dok se kleptokratski lideri bogate, šansa za pozivanje na odgovornost oslobađa ogromnu političku energiju. Dijelom zbog odluke Evropske unije da zamrzne sredstva EU posle Orbanovih kršenja načela vladavine prava, mađarska ekonomija je stagnirala, a kriza troškova života se samo produbljivala.

Pošto je glavni izvor ekonomskih problema dobro poznat, Mađar je mogao da izađe pred javnost s kredibilnim predlogom rješenja: da se Mađarska pridruži Evropskom javnom tužilaštvu i ustanovi posebnu instituciju za povraćaj ukradene imovine.

Naravno, ostaci starog režima će pružati otpor. Ali Mađar ima dovoljnu većinu da promijeni ustav. Takođe, protiv starog režima može iskoristiti njegovu staru retoriku. Kada je Orban osvojio dvotrećinsku parlamentarnu većinu 2010, objavio je da "revolucija na glasačkim mjestima" daje legitimitet njegovom orvelovskom predlogu za uspostavljanje "sistema nacionalne saradnje" (neliberalne države osmišljene za konsolidaciju vlasti). Pošto je sada osvojio više glasova nego Fides ikada, Mađar može legitimno tvrditi da ima mandat da demontira Orbanov projekat.

Utješno bi bilo vjerovati da je Mađarova pobjeda pohvala i podsticaj centrizmu. Ali u vrijeme kada centristi čine velike ustupke krajnjoj desnici (imigracija, prava transrodnih osoba i drugo) ne bi bilo ispravno zaključiti da se izbori dobijaju takvim pozicioniranjem. Pobjedu će odnijeti one snage koje razumiju kako politički sistem funkcioniše i na koji način je podešen protiv njih (lekcija za američke demokrate, zabrinute zbog prekrajanja izbornih oblasti i miješanja Trampove administracije u izborni proces). To će biti oni kandidati koji uspiju da se organizuju bolje nego druga strana i pošalju svrhovitu poruku (naređivanje članovima partije da objavljuju po jedan mim dnevno, kao što je Orban činio, djeluje lažno), i uz to su sposobni da grade moćne simbole koji izražavaju opšte nezadovoljstvo.

Kao trajno sjećanje na ove izbore ostaće slika mnoštva glasača opozicije u kostimima i sa šeširima sa šarama zebre, što je bio komentar na ogroman zemljišni posjed na kom je Orbanov otac gajio egzotične životinje. Koliko god trivijalno da izgleda, takva vrsta negativne kampanje – u kombinaciji s vjerodostojnim obećanjem bolje budućnosti posle jasnog raskida sa zatečenim stanjem – može doprinijeti pobjedi koja ruši privid populističke nepobjedivosti.

Project Syndicate, preveo Đorđe Tomić

peščanik.net

(Autor je profesor političke teorije na Univerzitetu Prinston)