Piše: Ivan Vučković
Naravno, sve to esencijalno nije tačno. Kako sam već odavno pisao da će sukob dugo trajati i kako, i sami vidimo, i dalje traje, tako se podižu i ulozi na obje strane, što dodatno opterećuje diplomatska rešenja, odnosno opciju za otvoren razgovor i primirje. Najprije, još iz perioda Narandžaste revolucije bilo je jasno da Sjedinjene Države nemaju namjeru da popuste stege u Kijevu te da se eventualno povuku iz programa koji su za Ukrajinu pripremili. Pobjeda Juščenka prije gotovo dvadeset godina odredila je prozapadni put Ukrajine i najavila ono što se danas događa. Otvoreni stavovi i akcije približavanja ka NATO-u i antiruska politika bili su jasan znak Putinu i njegovoj administraciji u vezi s daljim koracima. Evroazijska kontrola je tada pripala Bušu i taj diplomatski rat između Buša i Putina završio se pobjedom Bijele kuće (odnosno pobedom Juščenka). Tzv. Kijevska Rusija sada je izvan opsega kontrole Kremlja, a Rusija, samim tim, više nije evroazijska sila (a još je Bžežinski shvatio da je za Kremlj takva opcija neprihvatljiva).
Putin tada preuzima neophodne korake i jača sve potrebne resurse za buduće akcije u vezi s ukrajinskim problemom. Ukratko, Janukovič je već na sledećim izborima pobijedio, a krajem 2013. odbio da potpiše sporazum o pridruživanju EU, što je izazvalo masovne demonstracije početkom 2014. poznate pod nazivom Evromajdan, a to je rezultiralo padom Janukoviča i njegove vlade.
Dalja dešavanja, koja su bez sumnje dovela do ruske intervencije u Ukrajini, svakako su krimski referendum i pristupanje Krima i Sevastopolja Ruskoj Federaciji u martu 2014, a zatim u maju iste godine dolazi i do proglašenja nezavisnosti Luganska i Donjecka, čiji je suverenitet Rusija potvrdila krajem februara 2022, u trenutku kad je počela ruska intervencija na Ukrajinu iz nekoliko pravaca.
Početkom novembra 2024. ruski predsjednik Vladimir Putin nedvosmisleno je izjavio i ponovo upozorio da Ukrajina treba da ostane neutralna kako bi se uopšte pružila prilika za mir, dodajući ujedno da bi granice Ukrajine morale da budu u skladu sa željama i potrebama ljudi koji žive na teritoriji na koju Rusija istorijski polaže pravo. Drugim riječima, ono što je nužan uslov primirja prije svega jeste Krim, koji se 2014. na referendumu izjasnio kao dio Rusije.
Ako se kratko vratimo na samu državnost Ukrajine, njena moderna državnost formirana je tek 1918, kad je kratko postala nezavisna (a tada joj, recimo, Donbas nije pripadao). To se promijenilo kad je Sovjetski Savez od Ukrajine napravio Ukrajinsku Sovjetsku Socijalističku Republiku. Što se Krima tiče, njega je Ukrajini dao Hruščov pedesetih godina prošlog vijeka (preciznije, 1954). Ako se sjetimo i Krimskog rata sredinom 19. vijeka (1853–1856), onda će nam biti potpuno jasno koliko je on Rusiji važan (i strateški, odnosno geopolitički, ali i istorijski).
Rusija trenutno kontroliše oko dvadeset odsto teritorije Ukrajine, a nakon skoro tri godine rata Ukrajina je, i resorno gledano, mnogo izgubila. Situacija je energetski u kolapsu, pa Ukrajina kao moderna država gotovo da više i ne postoji. Putin je, sjetićemo se, još 14. juna 2024. objasnio svoje uslove za okončanje krize u Ukrajini, a oni podrazumijevaju da bi ona morala da odustane od svojih NATO ambicija te da što prije povuče sve svoje trupe sa svih onih teritorija u regijama na koje Rusija polaže pravo. Zelenski je ipak, s druge strane, početkom novembra 2024. zatražio još oružja i strateško-vojne pomoći te izjavio da mu je neophodno to, a ne pomoć u pregovorima. Što se njegovih uslova za okončanje sukoba tiče, kao najvažnije bih pomenuo obnovu energetskog sistema Ukrajine, oslobađanje svih ratnih zarobljenika, nedvosmisleno potvrđivanje teritorijalnog integriteta Ukrajine prema povelji UN i ponovno otvaranje svih opcija ukrajinskog izvoza. Ipak, vidimo da se situacija ne razvija u pravcu potreba Zelenskog, kao i da je prethodni kinesko-brazilski plan mira pao u vodu.
Kako sam otvoreno pisao da će Tramp pobijediti i kako su se sada okolnosti u Sjedinjenim Državama i zvanično izmijenile, možemo očekivati da će Tramp, kako je i sam najavljivao, pokušati da otvoreno posreduje u rešavanju ukrajinske krize, odnosno da učestvuje u okončanju sukoba u Ukrajini.
Ipak, s obzirom na to da je ulog sada više nego veliki, a da se ne nazire ni kraj sukoba na Bliskom istoku, te da i BRIKS jača, mišljenja sam da su karte ipak u rukama Kremlja i da će se uslovi primirja i mira diktirati iz Moskve, a ne iz Vašingtona. Pitanje je samo dokle su Sjedinjene Države spremne da idu i šta će od Ukrajine kao vitalno i zdravo ostati kad se bude sjelo za pregovarački sto. Ukoliko dođe do "vijetnamskog razvoja događaja", te se opcije ne procijene na pravi način, možemo očekivati neku vrstu diplomatske pat pozicije. Plašim se da je, sudeći po svemu, takav scenario moguć. Koliko će ipak Trampova administracija uticati na čitav budući razvoj događaja i na koji način, ostaje nam da pratimo. Vjerujem ipak da 2025. nije godina (potpunog) završetka sukoba u Ukrajini.
Što se ostatka svijeta tiče, suočen s veoma ozbiljnim političkim pritiscima, južnokorejski predsjednik Jun Suk Jeol proglasio je vanredno stanje u zemlji prvi put posle više od pedeset godina, što je izazvalo lavinu nezadovoljstva i zabrinutosti, kao i proteste kod zgrade državnog parlamenta.
Prema nekim procjenama, dešavanja u Južnoj Koreji iznenadila su Vašington i zatekla ga nespremnog. Pored ostalog, Sjedinjene Države u Južnoj Koreji imaju oko 30.000 stacioniranih vojnika i najveću prekookeansku bazu, koja služi kao protivteža Kini i Sjevernoj Koreji i ima izuzetan geostrateški značaj.
Na kraju, što se tiče dešavanja u Evropi, pad francuske vlade i problemi koji tu državu dugo prate tek će otvoriti probleme na čitavom Starom kontinentu. Kad se sjetimo i Rumunije, Gruzije, ali i ne tako davnih protesta u Poljskoj, Austriji, Španiji, kao i kolapsa njemačke ekonomije, onda jasno vidimo da, nažalost, stvari ne idu u željenom smjeru. Novi problemi se otvaraju, a stari ostaju nezatvoreni. Izvjesno je, 2025. godina će biti izuzetno teška za sve nas.
politika.rs
(Autor je filozof)
