Piše: Milisav S.Popović
Ako se zanemare "novootkriveni psihostatični indikatori", iskonski red pitanja proizilazi upravo iz ove riječi – koji zanavijek gore u žaru pepela svake duše što se primiče odlasku – a glasi i glasiće: "jesam li ikada našao mjesto prisustva?".
Odgovor leži u nauci o vezanosti (attachment science), teorijskom i empirijskom sistemu koji proučava kako se oblikuju, održavaju i remete emocionalne veze. Jesu li dom ljudi, ili je dom način, nije valjda puko mjesto?
Analitičar Džon Bolbi bješe prvi (iz psihijatrijskih redova) koji je sredinom 20. vijeka uozbiljio temu dječije vezanosti prema roditelju (nehotično je postao i utemeljetilj osnovog sloja nauke koja će tek doći – profilisanje). Promatrajući djecu koja su bila odvojena od svojih majki u vihoru rata, uvidio je da emocionalna deprivacija ima dublje posljedice od nedostatka hrane ili sigurnog krova. Djeca koja nijesu imala dosljedan, nježan i predvidiv odnos s njegovateljem, razvijala su obrasce nesigurne vezanosti, koji su se kasnije prenijeli u odrasle odnose... Većina njih je u "aspektološkom nizu potreba" – svoje stanje obrazložilo kao "izostanak doma" (zapravo, ta im je kategorija od ponuđenih bila najbliža). Tada se uobličava nešto – što će umnogome da proširi horizonte u razumijevanju "duševne autopsije" (koju, naživo, nad sobom izvode ljudi sami).
Bolbi je uveo ideju da smo biološki programirani da tražimo "figuru sigurnosti", ne samo zbog hrane, već i zbog regulacije stresa i emocionalnog rasta. Taj sistem vezanosti aktivira se u trenucima ugroženosti, straha, nesigurnosti i potrebe za dodirom.
Jeste... ali bješe to tek začetak dubljih konotacija (Bolbi nije uspio sve da ih identifikuje), koje su se svodile na kategoriju "permanentne zaštite" – koju, kako će se kasnije otkriti, ne može niti jedno čeljade čeljadetu da omogući (zauvijek).
A onda je došla Meri Ejnsvort. U eksperimentu poznatom kao "Strana situacija" (The Strange Situation), Ejnsvort je promatrala reakcije beba kada majke izlaze iz sobe i potom se, nakon protoka određenog vremena, vraćaju u prostoriju. Neke bebe su se umirile čim bi im majka došla; druge su bile ljute, uznemirene ili su je ignorisale. Tako su nastali (oni čuveni) osnovni tipovi vezanosti:
– Sigurna vezanost – dijete zna da će majka doći, i da je dodir "dom".
– Anksiozna vezanost – dijete stalno brine da će majka otići zauvijek (napustiti dom).
– Izbjegavajuća vezanost – dijete uči da ne može računati na drugog, pa potiskuje emocije (nema, niti će biti doma).
– Dezorganizovana vezanost – dijete je zbunjeno; majka je izvor i utjehe i straha ("bez doma nema života").
I šta je Meri tada zaključila o jagnjadima? Ovi obrasci ne ostaju u jaslicama. Mi ih, kako kaže, nosimo u školu, na fakultet, u brak, u odnose s djecom, prijateljima i kolegama. Naše, ne razumijevanje, već osjećaj šta, ko i gdje bi bila "permanentna luka zaštite" se uspostavlja u ranim danima dojenja.
Dobro. Što se onda događa kad odrastemo? Ono što smo "doživljavali kao intenzivan preplet emocija" u prvim godinama postaće temelj za našu emocionalnu arhitekturu. I sve se ovo uguralo pod kišobran biheviorizma – mi smo ono kako se ponašamo, a ponašamo se onako kako smo naučili da budemo uznemireni (povrijeđeni čak).
No, nauka ide dalje od ponašanja. Istraživanja pokazuju da vezanost ima neurobiološku osnovu. Oksitocin, dopamin, serotonin i kortizol igraju glavne uloge u sceni zbližavanja i odvajanja. Zna se i to da dosljedna njega u djetinjstvu utiče na razvoj prefrontalnog korteksa i amigdale, ključnih za regulaciju emocija. Znači, vezanost i dom nijesu samo produkt dirigovanih emocija, već i podmukla igra sinapsi unutar njegovog veličanstva – mozga samog.
U Crnoj Gori djecu uče da "ne cmizdre", da "budu jaka". Kroz tu prizmu, formira se emocionalna klima koja ne podstiče otvorenu vezanost (nema emotivnog doma, namjerno se ide u stanje emotivnog podstanarstva). Umjesto dodira, razvija se stid. Umjesto prisustva, autoritet. A kad odrasteš, pitaš se zašto voliš one koji te ne vide i ne vjeruješ onima koji te zaista vole.
Saobraćaj objašnjenja šta bi za tebe predstavljao "dom" i nauka o vezanosti – nisu samo alat za razumijevanje patologije odnosa. Ona je mapa za emocionalno preživljavanje. Pokazuje nam da ljubav nije samo stvar izbora, već i "svojevrsni fantom" kojeg možda nijesmo birali... a došao nam je, ne da nas zaštiti, već iskasapi. Koga i šta okriviti: rane djetinjstva, dodire koji su izostali, rečenice koje nijesmo čuli? A možda smo samo mazohisti...
* * *
Nakon očeve smrti (imao sam dvije godine), do petog ljeta sam mahnito trčao i bježao po livadama... te sam u jednom momentu počeo da pravim izbe od gajbi i kartona. I tu bi sjedio, satima, igrajući se klikerima.
Jedna majčina rečenica me je spasila.
Pružila je ruku kroz otvor "svoda", pomilovala po obrazu i rekla:
"Ovdje sam. Ostaješ li?"
Tek tako.
Moj dom.
(Autor je književnik)
