Sa opozicione strane najeksplicitnija je u toj borbi Nova demokratska stranka Srbije, koja se zapravo nudi za perjanicu "studentskog nasleđa". Problem je što lider te stranke, Miloš Jovanović, obećava jedan izanđali "ratni projekat" – sa proglašenjem Kosova i Metohije za "okupiranu teritoriju Srbije" i ne propušta da naglasi da "posle Vučića" prvo treba napustiti francusko-njemački plan za rasplitanje Kosovskog čvora. Naime, veliko je pitanje da li se pobunjeni studenti bore baš za takav put Srbije u budućnost, to jest za ratno rješenje koje je istorija već pregazila u svim dosadašnjim nasilnim pokušajima. Pri tome, to bi podrazumijevalo novu samoizolaciju Srbije prema Evropi, što je neprirodno, ma koliko ta Evropa imala mana. Ne vjerujem ni da većina studenata takav scenario ima na umu kada traži "oslobođenje" od autokratije i mir pravne države.
Vladajuća koalicija u Srbiji trenutno ima čak veće probleme od opozicije. Prije svega ona, čini se, osjeća da se nalazi na "političkoj nizbrdici" (a nizbrdice su dobre za skijanje, ali ne i za upravljanje) i sada joj je prvi problem da renovira vladu, što može da učini uprkos "blokadi" poslanika opozicionih stranaka u Narodnoj skupštini. Stara, Vučevićeva vlada, olakšala bi stvaranje nove vlade kada bi bila u stanju da u svojim poslednjim danima ostvari neki uspjeh – na primjer, da na racionalan i odlučan način riješi pitanje američkih sankcija prema NIS-u. Tu je tugaljivo pitanje nagodbe sa Rusima, koji su većinski vlasnici i za koje ne vjerujem da će u ovoj stvari imati neko razumijevanje za Vučićevu ekipu na vlasti u Srbiji (uprkos javno iznijetom stavu da su protiv "haosa u Srbiji").
Pošto je februar već krenuo, a do kraja mjeseca pitanje vlasničke strukture treba da se riješi, došli smo "do duvara". Ima, istina, još neke nade da će Trampova administracija, u poslednji čas, Srbiji produžiti rokove za udaljavanje Rusa iz vlasničke strukture, ali se u tu nadu ne treba mnogo uzdati. Možda bi neka "privremena nacionalizacija" (kao vid "prinudne srpske državne uprave" nad NIS-om) mogla proći kod nadležnih američkih institucija za sankcije? No, za takvu odluku Vučić bi morao platiti visoku političku cijenu na unutrašnjem planu. Pa on sam je mnogo puta izjavio da je za Srbiju i njene interese spreman da se žrtvuje. Eto mu prilike.
Ipak, ako stvari posmatramo realističnije, vjerovatnije je da "stara vlada" neće učiniti ništa spektakularno da riješi pitanje NIS-a, nego će se izgovor za "probijanje rokova" tražiti upravo u činjenici da je u toku izbor nove vlade u Srbiji, ali je pitanje da li će se to tolerisati u Vašingtonu.
Neki posmatrači i analitičari smatraju da se unutar Srbije može formirati neka nova vlada u kojoj bi većinu imala vladajuća koalicija, ali bi u njen sastav mogle biti "kooptirane" i neke nezavisne ličnosti – pa se ona ne bi mogla tretirati kao "prelazna vlada" (koju Vučić odbija). Nije mi jasno kako se doista mogu naći takve "nezavisne ličnosti" kad opozicija ne pristaje ni na dijalog sa vlašću. Uostalom, glavni problem Srbije je upravo taj da ni vlast, ni opozicija čitavu deceniju nisu trpjele upravo "nezavisne ličnosti".
novimagazin.net
(Autor je novinar)
