SAD i novi poredak na Bliskom istoku: Ruzveltova paluba

Piše: Nikola Banićević

Никола Банићевић

Приватна архива

Dan je bio hladan za sjever Afrike. Zimski vjetar sa pustinje povremeno je prelazio preko vode, stvarajući blago nemirnu površinu Sueckog kanala. Horizont je siv. Na prelazu između dva mora, 14. februara 1945. godine usidren je brod američke ratne mornarice USS Quincy. Američki predsjednik Franklin Delano Ruzvelt, iscrpljen bolešću, ratom i godinama, putuje morem. Ljekari ga upozoravaju da je fizički na ivici, ali on insistira na sastanku. Zna da se nova ravnoteža svijeta ne gradi u Londonu ili Moskvi, nego tamo gdje se susreću nafta i moć. Na drugoj strani, saudijski kralj Abdulaziz ibn Saud dolazi kao vladar pustinje i osnivač nove države. U jednom trenutku, kralj nudi Ruzveltu simbolične poklone, uključujući rijetke arapske konje i tradicionalne darove. On uzvraća poklonom koji nije materijalan. Poklon je u obećanju koje nije zapisano kao formalni ugovor. Na palubi broda je američka zaštita u zamjenu za strateški pristup naftnom srcu Bliskog istoka.

Kada je američki državni sekretar Marko Rubio ovih dana obišao ključne države Persijskog zaliva, njegova misija nije bila ceremonijalna niti rutinska diplomatska turneja. Ona je bila znak jedne dublje promjene u odnosima koji su decenijama izgledali stabilno. SAD više ne uzima podršku zalivskih monarhija zdravo za gotovo, a zalivske monarhije više ne posmatraju SAD kao apsolutnu i jedinu bezbjednosnu garanciju. Na prvi pogled, riječ je o savezništvu koje traje gotovo osam decenija. U stvarnosti, to je jedan od najpragmatičnijih odnosa savremene geopolitike.

Istorijska osnova tog odnosa nastaje 1945. godine, susretom Ruzvelta i Ibn Sauda. Tokom Hladnog rata taj odnos dobija dodatnu dimenziju u obuzdavanju regionalnih ambicija SSSR-a. Nakon 1979. i Iranske revolucije, Iran postaje zajednički protivnik, što savez čini još čvršćim. Vrhunac američke dominacije vidi se 1991. u Zalivskom ratu i oslobađanju Kuvajta, kada Vašington djeluje kao neprikosnoveni garant regionalne bezbjednosti. Ali, upravo nakon tog trenutka počinje postepeni preokret. Promjena nije nastala iz jednog događaja, već iz niza signala koje su zalivske monarhije vidjele kao upozorenja. Revolucionarni pokret "Arapsko proljeće" 2011. pokazao je da američka podrška nije automatska, već da zavisi isključivo od regionalnih interesa. Nuklearni sporazum sa Iranom 2015. otvorio je sumnju da Vašington može tražiti način saradnje sa Teheranom mimo interesa svojih arapskih partnera. Do najsnažnije promjene u odnosima dolazi 2019. godine, nakon iranskog napada na saudijska naftna postrojenja Abqaiq i Khurais, kada američki vojni odgovor izostaje. U zalivskim prijestonicama tada se prvi put ozbiljno postavlja pitanje: ako dođe do direktne prijetnje našim državama, da li će SAD zaista reagovati?

Saudijska Arabija je decenijama bila centralni stub američkog prisustva u regionu. Međutim, u posljednjih deset godina Rijad postepeno mijenja logiku svoje spoljne politike. Vizija 2030 nije samo ekonomski projekat, već i geopolitički plan oslobađanja od prevelike zavisnosti od jednog partnera. Saudijska Arabija danas vodi politiku balansiranja: ostaje vojno vezana za SAD, ali istovremeno produbljuje odnose sa NR Kinom, koordinira energetsku politiku sa Ruskom Federacijom kroz OPEK+ i otvara kanale komunikacije sa Iranom. To ne znači distanciranje od SAD, već redefinisanje odnosa u kojem Rijad više ne prihvata ulogu pasivnog partnera. Ujedinjeni Arapski Emirati otišli su još dalje. Njihova politika je najbliža čistom realizmu. Sprovode istovremeno partnerstvo sa SAD, Narodnom Republikom Kinom, Indijom i Ruskom Federacijom, bez ideoloških ograničenja. Emirati ne biraju strane u novom globalnom nadmetanju. Oni biraju projekte, investicije i bezbjednosne aranžmane. Zato su danas jedan od najuticajnijih regionalnih aktera, koji funkcioniše kao čvorište između velikih sila, a ne kao njihov satelit. U tom smislu, oni predstavljaju model maksimalne fleksibilnosti i minimalne zavisnosti. Katar ostaje specifičan slučaj. Domaćin je najveće američke baze u regionu, ali istovremeno i ključni posrednik u kontaktima sa Iranom, Hamasom i talibanima. Oman zadržava svoju tradicionalnu ulogu tihog diplomate između Teherana i Vašingtona. Bahrein je i dalje najčvršće oslonjen na američku vojnu prisutnost, dok Kuvajt održava stabilan, ali oprezan odnos sa SAD, svjestan iskustva iz Zalivskog rata 1990. godine. Ono što je zajedničko svima jeste da nijedna od ovih država više ne gradi svoju bezbjednost na jednoj jedinoj sili. U pozadini svih ovih odnosa nalazi se Iran. Zalivske države danas ne traže samo način da obuzdaju Iran, već i način da izbjegnu direktni rat između Irana i Izraela, koji bi mogao destabilizovati čitav region i ugroziti njihove ekonomske interese. Zbog toga prioritet više nije dominacija, već upravljanje rizikom.

Suština Rubijeve posjete nije u novim sporazumima, već u smirivanju saveznika. Poruka Vašingtona je jednostavna: ne napuštamo region, uprkos fokusu na Indo-Pacifik i globalno rivalstvo sa NR Kinom. Ali, sama činjenica da je takva poruka potrebna pokazuje dubinu promjene. Nekada se podrazumijevalo da će SAD reagovati. Danas se to mora objašnjavati. Odnosi SAD i zalivskih monarhija nikada nisu bili zasnovani na prijateljstvu, već na komplementarnim interesima. Zato današnji odnos nije savez u klasičnom smislu, već balansiranje između više centara moći. Persijski zaliv danas najbolje pokazuje kako izgleda novi svjetski poredak. Saveznički odnosi više nisu trajni, već situacioni, više nisu ekskluzivni, već višeslojni, i nisu zasnovani na povjerenju, već na stalnoj procjeni rizika.

Na palubi USS Quincy nastala je jedna od najtrajnijih geopolitičkih formula modernog doba i tiha arhitektura svjetskog energetskog poretka, koja i danas, osam decenija kasnije, oblikuje odnose između Vašingtona i Rijada. Ključna razlika dva susreta je ta što je Ruzvelt obećavao budućnost, a Rubio mora da obećanjima spašava sadašnjost.