Piše: Slobodan Samardžija
U eri bezbrojnih malicioznosti koje preživljavamo u prvoj polovini 21. vijeka jedna od najvećih desila se ovih dana, prilikom obilježavanja 80. godišnjice oslobođenja Aušvica, najstravičnije nacističke fabrike smrti iz epohe Drugog svjetskog rata. Ne samo što na komemorativnu ceremoniju upriličenu 27. januara u znak sjećanja na više od 1,1 milion stradalih logoraša nisu pozvani njihovi oslobodioci, vojnici sovjetske Crvene armije, već su njihova uloga i sjećanje na njih svedeni na najnižu moguću mjeru. Umjesto njih, pozvani su – Njemci.
Šta reći kad po zapadnim medijima ovih dana provejavaju priče kako Crvenoarmejci u stvari i nisu oslobodili Aušvic, već je on jednostavno – napušten. Došli su na "svršen čin". Drugim riječima, dok je nacistima tako odgovaralo, funkcionisao je. Sve posle toga bilo je "individualna odluka logoraša" – da li da ostanu, ili da odu. Jer, prije toga, većina ovih nesrećnika je evakuisana u druga slična stratišta unutar njemačkih granica. Oni koji su preostali "ionako više nisu bili upotrebljivi"...
A upravo je o takvih 7.000 riječ. Ko ih je oslobodio, vratio u život, omogućio im povratak kućama, oni nikada nisu i neće zaboraviti. Dobro su zapamtili oznake sovjetske armije, a ne američke, ni britanske, ni francuske, poljske… Zapamtili su koji jezik su prvi čuli tog 27. januara 1945, ko ih je nahranio, čiji ljekari su se borili da ih vrate u stvarnost i da im saopšte da je Hitler praktično već izgubio svoj sumanuti rat.
I onda neko počinje da im objašnjava da nisu dobro vidjeli, shvatili, doživjeli. Da su se nacisti smilovali, odustali od daljeg istrebljenja. Slično kao i u logorima u bivšoj Jugoslaviji: Jasenovcu, Sajmištu… Tek tako. Da su zapadni saveznici predvođeni Amerikancima njihovi stvarni oslobodioci. Jer oni su pobijedili u tom ratu. Rusi su se tu zatekli samo zahvaljujući igri slučaja i dobronamjernosti Vašingtona...
Ali, tu i nastaje problem. Jer i pored osam decenija proteklih od pomenutih događaja, malo ko je spreman da povjeruje u takvu priču. Previše je pisanih i snimljenih bilježaka, svjedočenja pravih aktera sa svih zaraćenih strana, istorijskih činjenica koje pobijaju svaku želju da se krah nacizma pripiše "koalicionim demokratskim snagama Zapada" koje su, uzgred, u Berlin ušle tek nakon dopuštenja sovjetske komande, koja je svoju zastavu već uveliko istakla na kupoli Rajhstaga.
Nesumnjiva namjera "novoistoričara" da rezultate Drugog svjetskog rata ideološki preoblikuju u svoju korist uveliko poprima oblike farse. Ne bez razloga. Pomenuti su svjesni da bi, u slučaju nekog novog velikog sukoba naroda, opet morali za pomoć da se obrate "nedemokratskim saveznicima" širom svijeta, pogotovo ukoliko bi isti bili spremni da ginu u njihovo ime. Nešto slično onome što se već tri godine dešava u Ukrajini.
U tom smislu idu i pokušaji da se svijet ponovo podijeli na, uslovno rečeno, dva nova bloka. U nedostatku ideoloških razlika u prvi plan izbijaju – ogoljeni interesi. Isti oni koji su uzrokovali dva prethodna svjetska rata, kao i mnoge posle njih. Jednostavno, naša planeta ne može da bude zajednička jer bi se tada jasno vidjelo ko šta i kako radi i u čije ime. Postalo bi jasno da tzv. demokratija zapadnog tipa nije ništa drugo do nastavak do kraja ogoljenog kapitalizma koji se već uveliko iscrpio i postao sam sebi kočnica.
Isključivanje Rusije iz ovogodišnje komemoracije u Aušvicu više je od diplomatskog i političkog skandala, procijenili su upućeni. Riječ je, prevashodno, o – uvredi istorije, i u sklopu je upornih nastojanja na Zapadu, prije svega u SAD, da se napiše neka nova priča o prošlosti naše civilizacije, da se zločinci izjednače sa žrtvama, da se doskorašnja američka vladavina svijetom, obilježena agresijama moćnih i milionima izginulih, jednostavno pretvori u filmsku priču jednaku pričama o putovanjima u daleke svemirske prostore.
Jer, bez zaborava prethodnih ratova neće biti neophodnog entuzijazma za neke buduće. Zaboravljanjem nacističkih zločina zaboravićemo Hirošimu i Nagasaki, bestijalno razaranje Drezdena, britansko hladnokrvno ubistvo 5.000 logoraša na njemačkom brodu "Kap Arkona" o čemu nije smjelo da se priča punih pola vijeka, američko spasavanje nacističkih naučnika… Upravo stoga bivši američki predsjednik Džozef Bajden, kao pokrovitelj "novoistoričara", nije propuštao priliku da pobjedu nad nacizmom pripiše prije svega Americi, ne pominjući SSSR i 29 miliona u tom ratu izginulih sovjetskih vojnika i građana.
Pokušaj SAD da ispišu novu istoriju svijeta, prihvatljiviju prosječnom Amerikancu, zabavljenom hamburgerom i televizijom, ne daje pravi rezultat. To se najbolje ogleda u globalnom buđenju suverenizma, koji je po svemu suprotan ideji "evroamerikanizma" kao bezlične strukture sa samo jednom komandom, onom smještenom u Briselu, koja se već desetinama godina nalazi u rukama birokratije i moćnih poslovnih korporacija.
Takvom uređenju ne odgovara podsjećanje na pojedinačne istorije, pojedinačne kulture, religijske stavove, pa i različitosti u ljudima. Pokušaj napretka kroz takmičenje prepušten je tek sportistima. Običnim ljudima suđeno je da žive u svijetu u kojem nema mnogo individualizma. Ratovi ostaju samo sredstvo za kontrolu broja individua na našoj planeti.
politika.rs
(Autor je novinar "Politike" u penziji)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”
