Vještačka inteligencija i kraj kapitalizma

Piše: Branko Milanović

Na prvi pogled, reklo bi se da su implikacije za Marksovu radnu teoriju vrijednosti loše ili u suprotnosti s činjenicama i očekivanjima. Vještačka inteligencija podrazumijeva uvođenje proizvodnih tehnika visokog kapitalnog intenziteta ili, da se poslužimo marksističkom terminologijom, procesa s veoma visokim organskim sastavom kapitala. Drugim riječima, uvođenje vještačke inteligencije implicira veoma visok c/v. To je odnos konstantnog kapitala (c) prema varijabilnom kapitalu potrebnom za angažovanje radne snage (v). U slučaju potpuno automatizovane proizvodnje, ako je angažman radne snage mali ili teži nuli, višak vrijednosti proizveden radom takođe mora biti mali ili težiti nuli. Bez obzira na to koliko je stopa eksploatacije visoka, niska vrijednost v daje nisku vrijednost s (višak vrednosti). Tako dolazimo do zaključka da profitna stopa (s/(c+v)) takođe mora biti veoma mala, u skladu s jednim od najpoznatijih Marksovih "zakona kapitalističkog razvoja", a to je tendencija opadanja profitne stope usled uvođenja kapitalno intenzivnih proizvodnih procesa. Ako je proizvodnja gotovo sasvim automatizovana, profita stopa će biti ravna nuli ili blizu nule. A kao što nam govore Marks, Šumpeter i zdrav razum, kapitalizam s nultom profitnom stopom je apsurd. Kapitalisti neće ulagati ako je očekivani prinos ravan nuli. Tako tendencija pada profitne stope najavljuje propast kapitalizma.

Mnogo prije nego što se vještačka inteligencija pojavila na sceni, o tome su raspravljali marksistički ekonomisti s početka 20. vijeka – Rosa Luksemburg i Henrik Grosman. Očekivali su upravo ono što danas vidimo: da će uvođenjem kapitalno intenzivnijih proizvodnih procesa, koji su za svakog kapitalistu ponaosob profitabilniji, kapitalisti kao klasa, kada jednom svi to učine, potpuno istisnuti živu radnu snagu i tako smanjiti ukupan višak vrijednosti i svesti sopstvenu profitnu stopu (za kapitaliste kao klasu) na nulu.

Da li će vještačka inteligencija donijeti kraj kapitalizma? To se naizgled ne slaže s činjenicama i očekivanjima da posle uvođenja vještačke inteligencije profitne stope budu veće, a ne manje. Da li je Marks potpuno promašio? Možda i nije.

Branko Milanović

Da bismo to ispitali, zamislićemo ekonomiju koju čine dva sektora. Prvi je sektor s veoma visokim organskim sastavom kapitala, upravo onakav kakav smo opisali. Potpuna automatizacija u tom sektoru stvorila bi tražnju za proizvodnjom roba i usluga koje može obezbijediti samo živa radna snaga ili je njen rad u tom domenu superiorniji od rada vještačke inteligencije: mislim na njegu, sport, medicinske usluge, vrhunsku gastronomiju, obuku, trenere, barmene, kreativno pisanje i mnoštvo drugih zadataka koji, baš zato što neke od njih manje kvalitetno može obaviti i vještačka inteligencija, postaju sve vredniji ako iza njih stoji kvalifikovani rad žive, ljudske radne snage. Hiljade nastavnika će biti zamijenjeni vještačkom inteligencijom, ali će istovremeno porasti tražnja za zaista dobrim nastavnicima, onima koji su bolji od vještačke inteligencije.

To znači da će se vremenom razviti novi sektor, u suprotnosti sa trendom potpune automatizacije. Karakterisaće ga nizak organski sastav kapitala: mali konstantni kapital (c) u odnosu na varijabilni kapital (to jest, količinu kapitala koja ide na plate). Za razliku od potpuno automatizovanog sektora, taj sektor bi generisao velike viškove vrijednosti.

Ali, kao što znamo, u kapitalizmu se robe i usluge ne prodaju po radnoj vrijednosti, već po proizvodnoj cijeni koja izjednačava profitne stope u kapitalno i radno intenzivnim sektorima (to jest, sektorima s različitim organskim sastavima kapitala). To znači da bi u stanju ravnoteže profit u automatizovanom sektoru bio proporcionalan (velikoj) količini kapitala angažovanog u automatizovanom sektoru. Otuda profit automatizovanog sektora ne bi bio zanemarljiv, kao što nam se činilo u početku, kada smo ga posmatrali u izolaciji, pretpostavljajući da mu pripada čitava ekonomija. Naprotiv, profitna stopa može porasti zato što je zamjena žive radne snage u prvom sektoru praćena uvođenjem novih, radno intenzivnih proizvodnih procesa u drugom.

Ukratko: dok će jedan dio ekonomije koristiti samo mašine (što obuhvata i vještačku inteligenciju), drugi će biti neuporedivo radno intenzivniji, možda i više nego danas. To znači da profit u sektoru vještačke inteligencije ipak može biti znatan – ali samo ako je njegov rast praćen rastom tražnje za robom i uslugama koje proizvodi živa radna snaga drugog sektora. Ako vještačka inteligencija preuzme kompletnu ekonomiju, onda, prema marksističkim analizama, profitna stopa mora težiti nuli. Na isti zaključak upućuje i neoklasična analiza, jer potpuno automatizovana proizvodnja koja ne koristi radnu snagu podrazumijeva da će ukupan iznos plata biti ravan nuli ili blizu nule, pa se postavlja pitanje kome će se onda prodavati to obilje novih proizvoda. Dakle, i u neoklasičnom svijetu, izobilje koje stvara vještačka inteligencija (ako se ne izvrši velika preraspodjela u korist ljudi koji ne rade) ima za posledicu nedovoljnu agregatnu tražnju, zbog čega profitne stope teže nuli. U obje interpretacije uspon vještačke inteligencije mora biti praćen ekvivalentnim rastom radno intenzivnih aktivnosti da bi se ekonomija održala u ravnoteži i da agregatna tražnja i profitna stopa ne bi pale na nulu.

Da rezimiramo: i u marksističkom i u neoklasičnom svijetu, ekonomija koju čini samo visoko automatizovani sektor nije spojiva s opstankom kapitalizma. U prvom slučaju, zato što je proizvedeni višak vrijednosti, pa otuda i profit, ravan nuli; u drugom, zato što nedovoljna agregatna tražnja obara profit na nulu. Problem se može "riješiti" jedino ekvivalentnim rastom radno intenzivnog sektora, ili masovnom preraspodjelom u korist ljudi koji ne rade.

Dakle, budućnost je manje sumorna nego što neki tvrde. Aktivnosti u kojima vještačka inteligencija ne može zamijeniti radnu snagu doživjeće procvat. Da li će vještačka inteligencija dovesti do gubljenja radnih vještina? Na prvi pogled se čini da hoće, jednostavno zato što mnoge vještine (kao što su računarstvo, razvoj softvera, pisanje, čak i matematika) postaju suvišne jer ih mogu preuzeti mašine. Ali moguća i vjerovatna protivteža tom procesu biće nastajanje zanimanja u kojima će radne vještine premašivati današnji nivo, jednostavno zato što moraju biti superiornije od onoga što nudi vještačka inteligencija da bi ljudi poželjeli da za takve proizvode i usluge daju novac. Otuda, dok jedan dio radne snage može biti pogođen gubitkom radnih vještina ili, nazovimo to pravim imenom, zaglupljivanjem, drugi dio će postati sofisticiraniji i mnogo kvalifikovaniji. Da bi sačuvali prednost, takvi radnici će se takmičiti s mašinama više nego s drugim ljudima. Ali dokle god vjerujemo u ljudsku sposobnost adaptacije, možemo računati da će uvijek biti segmenata radne snage koji će raditi stvari koje mašine ne mogu da urade, a čak i ako mogu, više će se cijeniti (i vrednovati) rezultati rada žive radne snage. Malo je vjerovatno da će vješta klizačica na ledu generisana uz pomoć vještačke inteligencije biti jednako vrednovana kao ljudsko biće u istoj ulozi. Bar ne od strane ljudskih bića.

P.S. U tekstu sam izraze "povećani kapitalni intenzitet proizvodnje" i "viši organski sastav kapitala" koristio kao zamjenljive. Prvi je, naravno, neoklasični, a drugi marksistički, ali u ovom kontekstu oba upućuju na istu stvar: zamjenu ljudi mašinama (uključujući AI).

Global inequality and more 3.0, preveo Đorđe Tomić

peščanik.net

(Autor je ekonomista)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"