Patrijarh Porfirije osudio je danas nasilje nad ženama.

Reagovanje crkvenog velikodostojnika prenosimo u cjelosti: 

Nezamislivo je i bolno nasilje nad ženama, a činjenica je da su muškarci – kukavice i slabići – samo u poslednje dvije godine u Srbiji ubili više od 40 žena, a za poslednjih deset godina, oko trista. Koliko je još njih koje su u porodicama, na radnim mjestima i drugde izložene svakojakim torturama, Bog zna.

Kakvi smo mi to ljudi kada nam supruge bježe iz doma u sigurne kuće? Koliko sigurnih kuća treba da sagradimo da bi bilo manje zlostavljanih i ubijenih žena?

Koliko uopšte raznih prihvatilišta treba da osnujemo da bismo pomogli svakom zlostavljanom biću, upitao je patrijarh Porfirije povodom sve učestalijeg nasilja nad ženama i u porodici.

Braćo i sestre, 

Svakodnevno govorimo i trudimo se da slušamo riječ Gospodnju i da se poučavamo primjerima iz Svetog Evanđelja. Uporno govorimo o molitvi za naše bližnje i ne samo za bližnje nego za čitav svijet, za sve ljude.

Govorimo o neophodnosti činjenja dobra, o ljubavi Gospodnjoj, o Hristu koji je sam ljubav i koji je iz te ljubavi prema čovjeku postradao na krstu za sve ljude, za život svih ljudi.

Čovekoljubiva riječ Hristova koja se danas, hvala Bogu, pronosi i različitim sredstvima komunikacije, zaglušena je opštom eksploatacijom nasilja u javnosti. Neki mediji nam svakodnevno, čak i na nivou zabave, prikazuju najrazličitije vrste nasilja, sve do samog divljaštva, koristeći ih u cilju postizanja bolje gledanosti i zarade.

I to toliko, da smo u ovoj eri elektronskog umrežavanja i voljno i nevoljno izloženi promociji nasilništva. Ovakvim isticanjem nasilja i nemorala u pojedinim medijima, filmovima, na nekim stranicama novina i interneta, čak u svijetu dječije igre, u video-igrama i bezazlenim almanasima, figure seksualno izopačenih ljudi, ubica i siledžija postaju uzori mladim naraštajima, stvarna oprisutnjenja onoga najstrašnijega što se može učiniti drugome. 

U svetu ovakve tzv."nove normalnosti", javnost je svakodnevno obaveštena o tome da je suprug ubio ženu ili momak devojku, da je roditelj, ne daj Bože, ubio dete, i što je opet strašno, obrnuto. Na nasilje se i javno poziva, i to nažalost i sa neočekivanih pozicija, pa čak i iz naše svete Crkve, odakle bi morale da odjekuju isključivo poruke mira. 

A u mnoštvu vesti koje iskaču na našim pametnim uređajima posebno se izdvajaju naslovi o nasilju nad ženama, o premlaćivanju, sramoćenju, silovanju i ubijanju naših sestara, kćerki, supruga i majki.

Pravoslavna Crkva Hristova, a verujem i svi hrišćani u svekolikom svijetu, ali ne samo hrišćani, nego svi ljudi koji, prema rečima Svetog Apostola Pavla, osećaju u svom srcu i u svojoj savesti nepisani zakon Božiji, ne može biti odlučnija u odbacivanju ovakve tzv. "nove normalnosti", posebno u osudi nasilja.

Za crkvu je svako ljudsko biće ikona Božija. A najdostojnija i najpoštovanija od cijelog ljudskog roda je Majka Božija. Koji veći dokaz od ovog nam je potreban da shvatimo koliko Crkva neizmerno poštuje svaku ženu, sestru i majku kao svetinju i ikonu Božiju? Za hrišćane su naše majke i žene i sestre svetinja.

Nezamislivo je i bolno nasilje nad njima. A činjenica je da su muškarci – kukavice i slabići – samo u poslednje dve godine u Srbiji ubili više od 40 žena, a za poslednjih deset godina, oko 300! Koliko je još njih koje su u porodicama, na radnim mestima i drugde izložene svakojakim torturama, Bog zna. Kakvi smo mi to ljudi kada nam supruge bježe iz doma u sigurne kuće?

Koliko sigurnih kuća treba da sagradimo da bi bilo manje zlostavljanih i ubijenih žena? Koliko uopšte raznih prihvatilišta treba da osnujemo da bismo pomogli svakom zlostavljanom biću?

Za Crkvu Hristovu sasvim je jasno da nasilnički poriv proističe iz umanjivanja Božije zamisli o sebi i o bližnjem kao slici i prilici Božijoj, što se već po sebi smatra velikim grijehom. Zbog toga što ljudi ne vide u sebi i drugome istinsko i vječno dostojanstvo, njihov međusobni odnos može da poprimi oblik zvjerolikog suparništva koje se lako završi najtežim nasiljem.

Stoga osjećam odgovornost i potrebu da Crkva ovaj problem sagleda u svim njegovim strahotnim dimenzijama, kako bi se probudila blagodat Božija tamo gdje bude potrebno. Srpska Pravoslavna Crkva će ovo činiti jer je na to obavezuje predanjsko razumevanje čovjekovog dostojanstva.

Crkva će, makar ovdje u Arhiepiskopiji beogradsko-karlovačkoj, pomagati sigurne kuće. Ona će podsticati vernike da dobrovoljno uzimaju učešće u radu postojećih institucija i centara koji se brinu o žrtvama svakog nasilja.

Sveštenici će imati preporuku da, koliko mogu, prepoznaju porodično nasilje u svojim parohijama i da u saradnji sa socijalnim radnicima nastoje da utiču da ne dolazi do tragičnih ishoda.

Oni će takođe biti podsticani da u svojim propovedima učestalije govore o problemu svih oblika nasilja koji su danas prisutni u našem društvu i porodicama.

Lično ću se angažovati na pomoći ženama koje su se sklonile od nasilja u sigurne kuće. Crkva će nastojati i da putem svojih medija, obrazovnih institucija i izdavaštva aktivno podiže svijest o ovim bolnim temama i o mogućnostima za prepoznavanje i sprečavanje ovakvih zlodjela i izopačenja.

A svima koji ispovijedaju Hrista Gospoda i smatraju sebe pravoslavnim hrišćanima poručujemo da je svaki nasilni čin nad slabima i nezaštićenima, dodatna rana na tijelu Hristovom.

Na smirenje, krotost i ljubav smo pozvani i trudimo da se da budemo dostojni prizvanja u zajednicu vječnoga života u koju nas je prizvao Bog.