Na bulevar ne mogu nikako, a radovi u Ulici Miloša Obilića zatvorili su izlaz na Ulicu Radovana Zogovića ka OŠ „Pavle Rovinski“. Jedini izlaz ka gradu im je Cvijetna ulice, a da bi do nje stigli moraju voziti blokovskom uličicom koja je postala parking. Cvijetna je pritom skoro pa u potpunom kolapsu, jer je silom prilika koristi veliki dio stanovnika Starog aerodroma.
Stanovnici sa punim pravom smatraju da su nadležni trebali da počnu sa radovima u Ulici Miloša Obilića kada se završi Bulevar Veljka Vlahovića. Kako takvog očekivanog promišljanja nije bilo sada ostaje samo strpljenje.
Radovi na Bulevaru Veljka Vlahovića su nakon peripetija nastavljeni 7.oktobra prošle godine i trebalo bi da se završe za 180 kalendarskih dana, a to je početak aprila. Rekonstrukcija Ulice Miloša Obilića početa je 17. januara sa rokom završteka 90 kalendarskih dana, a to je kraj aprila. Tek stanari će morati da trpe još najmanje dva mjeseca.
Stanari „Vukovarki“ i zgrada pored njih skoro pa ne mogu da koriste automobile, a pješke se ne smije i ne može preko kanala.
Aga Junčaj kaže da se uglavnom vozi taksijem.
– Pješke ne mogu pa idem taksijem. Taksisti se nekako i snađu. Smiju mi djeca kada čuju kako navodim taksiste kuda da prođu, idite lijevo, pa desno... Prolaze preko parkinga pa na Cvijetnu ulicu, a tamo je kolaps. Vrijeme je bilo da se napravi ovaj bulevar, već se jako dugo gradi - kazala je Junčaj.
Vojka Čečović objašnjava kako njen unuk ide do škole.
– Sin mi dođe preko parkinga pa pored marketa do kuće i odvede ga u školu. Ja ga uzimam iz škole, koja je nedaleko odavde, pješke preko kanala. Ovdje sam doselila prije 45 godina. Šta da radimo tako nam je kako nam je. Samo da jednom sve ovo završe. Jedini izlaz nam je na Cvijetnu ulicu, nadamo se da će brzo završiti radove - kaže Čečović.
Šemso Agović kaže da se teško snalazi jer gdje god se okrene je gradilište.
– Pješke nekao izlazimo iza zgrada, tamo, ovamo, a kolima se ne može. Jedino se može izaći preko parkinga na Cvijetnu. Tamo su velike gužve posebno ujutro kada vode djecu u vrtić i školu. Moramo da trpimo onoliko koliko oni kažu. Po mom mišljenju to ide polako, ali trpimo - rekao je Agović.
On ističe da je pješacima nebezbjedno.
– Pješke nije bezbjedno, jer su kablovi, kanali po dva metra. Posebno ne za djecu koja idu u školu. Unuče vodim i dovodim ovuda. Rasvjete nema, pa je uveče mrkli mrak. Muka je kad se radi, muka je kad se ne radi. Kad se radi mora da se i trpi jer će biti bolje sjutra - istiće Agović.
Gradilišta su Branki Popović kaže iskomplikovala život.
– Iz zdravstvenih razloga ovakvo stanje mi je mnogo komplikovano. Ovo što se radi je ne daj Bože. Odavno su trebali da završe. Prije svega trebali su da rade ulicu po ulicu pa ne bi ovakva situacija sada bila da se ni sa jedne strane ne može proći. Da mi sestra ne pomaže ne bih mogla proći ovuda - rekla je Popović.
