Praznik rada 1. maj radnička klasa u Crnoj Gori dočekuje u strahu od gubitka posla i u nadi da neće doživjeti sudbinu oko 100.000 kolega koji su ostali bez radnih mjesta usled privatizacije preduzeća od 1990. do danas. Nakon privatizacije ugašeno je 176 preduzeća koja su kupovali „vladini starteški partneri”. U poslednjih 25 godina privreda bilježi konstatntne padove, fabrika nema, a posao se uglavnom traži u administarciji, trgovini, ugostiteljstvu, gdje nerijetko caruje mobing, ali i tišina radnika koji ćute uprkos kršenju radnih prava. Radnici ćute jer poslodavci lako mogu da ih zamijene, pošto je na biroima rada preko 34.000 nezaposlenih.
Svaka privatizacija koja se desila obećavala je boljitak. Prije kupovine državnog paketa akcija investitori ili vladini strateški partneri obećavali su otvaranje novih radnih mjesta, modernizaciju preduzeća, osvajanje novih tržišta, a nakon kupovine prvi potez im je bio otpuštanje postojeće radne snage, dizanje kredita na račun imovine firme, često uz garancije Vlade, koja je na kraju te pozajmice morala da vraća, opterećujući iste one radnike koji su dobili otkaz porezima i taksama.
Prema ranijim analizama Saveza sindikata (SSCG), u poslednjih pet godina bez posla je ostalo 25.000 ljudi, dok je državni Ekonomski fakultet ranije ocijenio da 14 odsto radnika, ili oko 24.000, u državi radi na crno, što u državnom budžetu prouzrokuje manjak od oko 90 miliona eura. U Crnoj Gori je trenutno preko 34.000 nezaposlenih lica, od čega 260 sa master i sedam sa doktorskim diplomama i 11.000 visokoškolaca.
Prema poslednjim podacima Monstata, u Crnoj Gori je na kraju 2014. godine bilo zaposleno 215.600 građana, dok je u istom periodu 18.059 radnika, kako kažu u Poreskoj upravi, radilo za minimalac od 193 eura. Prosječna plata u državi je oko 480 eura, a tim iznosom može se obezbijediti samo polovina potrošačke korpe koja košta oko 800 eura.
Dok se stari radici i oni koji su usled privatizacija sjećaju ljepših vremena, Unija slobodnih sidnikata (USS) danas u Podgorici organizuje protest, Savez sindikata (SSCG) sadi sadnice na brdu Ljubović, a Radnička partija pravi veliki protest u Nikšiću.
Radnici sa kojima smo razgovarali navode da su dobre plate i stabilno radno mjesto prošlost, jer je danas stvoren takav ambijent da je zaposleni lako zamjenjiva roba.
Bivši radnik nikšićkog Metalca Milovan Bećirović kazao je za „Dan” da nema očekivanja da će situacija biti imalo bolja po radničku klasu dok je sadašnja vlast na čelu države. Kako on kaže, 1. maj 2015. godine radnička klasa dočekuje u „jadu i čemeru”, navodeći da je tužno što radnici svoja prava na plate i penzije moraju da traže na ulici štrajkujući i protestujući.
– Radnička klasa je ponižena. Ne umijem da opišem kako se čovjek osjeća u takvoj situaciji. Radničke klase više nema, vlast je uništila radničku klasu, ponizila je do krajnje mjere – smatra Bećirović.
On je podsjetio da su bivši radnici Metalca štrajkovali glađu kako bi im neko dao ono što im pripada i što su teškom mukom zaradili.
– Godinu i po niko od nas nema osiguranje. Srčani sam bolesnik, imao sam infarkt, a godinu i po dana ne mogu da odem na pregled i primoran sam da kupujem ljekove. Svaki dan pijem po 7-8 tableta koje moram da kupim jer mi ova država ne omogućava da se pregledam u bolnici. Još gore je jer mojoj djeci nije omogućeno da se pregledaju. Možete li zamisliti kako se osjeća jedan roditelj koji ne može svom djetetu da priušti zdravstveno osiguranje – pita on.
Bećirović je u Metalcu proveo 31 godinu, a doveden je u situaciju da preživljava bez plate i penzije, a njegov rad na drugim mjestima vrlo brzo se završava jer poslodavci neće da isplaćuju plate.
– Skoro dvije i po godine sam bez plate, bez penzije, bez osiguranja. Penzije koje su moje kolege ostvarile mizerne su, jadne, više je to socijalno davanje nego penzija. I kada mi povežu radni staž ne mogu dobiti ni 150 eura platu. I kako sa tim školovati djecu, živjeti, plaćati račune? Dok je ove vlasti ne vidim nikakav izlaz iz ove situacije. Ako se šta ne promijeni i neko drugi ne dođe, ne može biti bolje. Svi vidimo do čega nas je dovela ova vlast, da poslije 30 godina ne mogu ni u najam da odem. I što čovjek zaradi, neće da mu isplate, a to je sve država dozvolila ovim vlastodršcima i gazdama. Age su bile zlato kakvi su ovi naši – zaključuje Bećirović.
Bivša predsjednica sindikata Novita Dijana Savurdić kazala je da je firma u kojoj je radila pošla u stečaj, te da se njeno gašenje očekuje svakodnevno.
– Ostali smo bez mogućnosti naplate potraživanja. Kao šlag na sve to jeste izmjena Zakona o radu, pa će Fond rada, kada konačno dođemo do te ustanove, isplatiti samo šest mjesečnih dohodaka, a dvije ostale godine padaju u vodu. Nemamo mogućnost da se naplatimo ni od firme ni od države – navodi Savurdićeva.
Ona ocjenjuje da su radnici, kako njene firme, tako i svih drugih propalih, izigrani.
– Prava radnika u Crnoj Gori zgažena su i pod plaštom ulaska u Evropsku uniju. Pravi se pogodno tlo za jeftinu radnu snagu, a dokaz za to su i izmjene zakona – ističe ona.
U trgovini je, kako kaže, postalo praksa da su radnici prijavljeni na minimalnu zaradu od 193 eura.
Prosvjetni radnik iz Podgorice Milić Tajić kaže za „Dan” da on kao nastavnik ne može računati ni na minimum radnih prava u odnosu na ono što je imao njegov otac kao učitelj. On ističe da prosvjetari jedva sastavljaju kraj sa krajem jer im je plata ispod državnog prosjeka.
– Nama je danas mnogo toga uskraćeno, nestalo je čak i poštovanje od strane učenika i roditelja. Moj otac je bio učitelj i svuda je dočekivan sa poštovanjem, a danas ni univerzitetski profesor ne može da se izbori sa djecom i roditeljima. Pored svega toga loše smo plaćeni. Sa učiteljskom platom moj otac je školovao šestoro djece, širom Jugoslavije, u Skoplju, Beogradu, Sarajevu, a moja djeca moraju da se bore za stipendije pošto od moje plate jedva preživljavamo – kaže Tajić.
On ističe da su prosvjetni radnici najobrazovanija struktura u društvu i da treba da imaju i odgovarajući tretman.
– Kod nas je preko 90 odsto visokoobrazovanih. Toliko ih nema ni u medicini, jer tamo ima tehničara sa nižom školom, a kod nas su sve ljudi sa fakulteteom koji obrazuju i vaspitavaju mlade naraštaje – podvlači Tajić koji već 23 godine radi kao nastavnik u OŠ „Sutjeska” u Podgorici.
On smatra da razloga za slavlje 1. maja nema jer je previše nezaposlenih, a i oni koji rade uvijek su u strahu da če dobiti otkaz.
Medicinska sestra u Opštoj bolnici u Kotoru Milena Samardžić kaže da plata nije ono što je zadržalo u zdravstvu 35 godina, pogotovu ne ona koju ima danas.
– Medicinski radnici rade jer su humani. Većina njih je tu iz humanih razloga, a ne iz materijalnih. Često se odričemo i privatnog života zbog posla, kod nas nema radnog vremena, ali za to nijesmo plaćeni adekvatno. Ipak imamo jednu satisfakciju koja nas drži, a to je spasavanje života. Kada spasite nečiji život nema para koje bi kupile zadovoljstvo i sreću koje osjećate – ističe Samardžić.M.S. - A.T.
Loša ekonomska politika kriva za položaj radnika
Predsjednik Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG) Srđa Keković saopštio je da su pad standarda i uslova rada ono što obilježava ovaj 1. maj, zbog čega će USSCG danas i organizovati protestnu šetnju na kojoj će izraziti nezadovoljstvo ekonomskom politikom koju vodi Vlada.
– Činjenica je da je pogrešna ekonomska politika koja je više okrenuta svijetu kapitala, nešto što je uzrokovalo našeg lošeg položaja. Zabrinjavajuće se produbljuje jaz između jednog malog broja bogatih i velikog broja sve siromašnijih građana. Moramo da priznamo da smo i mi jednim dijelom krivi za tu situaciju. Ne dižemo glas onda kada treba, ne izražavamo nezadovoljstvo našim položajima, ne šaljemo poruku ni vlastima ni poslodavcima da je neprihvatljivo to što nam rade svih ovih godina i decenija i da je došlo vrijeme da se te stvari mijenjaju – ocijenio je Keković za „Dan”.
On je kazao da ukoliko se radnici i građani sami ne budu borili za sebe, sigurno da im neće pomoći ni Vlada, ni kapitalisti, ni poslodavci.
– Definitivno nam neće pružiti ruku da izađemo iz ovog vrlo teškog socijalnog položaja u kojem se nalazi veći dio naših koleginica i kolega – smatra on.
Vujanović: Političari preuzeli posao sindikatima
Predsjednik Udruženog sindikata državnih institucija Veselin Vujanović ističe za „Dan” da su sindikati izgubili bitku sa političkim partijama kada je u pitanju borba za radnička prava. On smatra da bi svi sindikati u Crnoj Gori trebalo da se ujedine u nekim glavnim idejama kako bi ispunili svoju misiju.
– Socijalni dijalog se premjestio u skupštinske klupe i o interesima radnika raspravljaju političari, a ne sindikalci. Pitanje je da li će sindikati dočekati 1. maj 2016. godine ako se ne ujedine barem u nekim osnovnim idejama, jer se i NVO sektor uključuje u zaštitu zaposlenih. Dok političari imaju moć, NVO novac, sindikati su sve ugroženiji i polako gube bitku sa surovim kapitalom – smatra Vujanović.
SSCG poziva na obuzdavanje kapitalista
Generalni sekretar SSCG Marko Nikčević kaže da se sve strukture društva moraju angažovati i izboriti za bolji položaj radničke klase koja izumire.
– Najviše ljudi radi u javnim službama, trgovini i ugostiteljstvu. Industrija se ugasila, tako da nemamo onu klasičnu radičku klasu. Podjele i lične interese moramo svi da zaboravimo kako bismo se okrenuli radnicima i njihovim pravima. Svi zajedno, sindikati, NVO i Vlada moramo se boriti za bolji položaj građana, jer kapital je surov i agresivan, on gazi ako mu se niko ne suprotstavi – smatra Nikčević.
Čelnik grupe granskih sindikata SSCG, generalni sekretar Duško Zarubica, kaže da radnici i njihove porodice jedva preživljavaju, a rad na crno bez socijalnog i zdravstvanog osiguranja, bez povezanog radnog staža sve je više prisutan. Uz sve to, kako ističe, prisutan je problem neredovne isplate zarada, kao i posebno težak problem nemogućnosti rješavanja stambenog pitanja, koje je za zaposlene koji imaju čak i prosječnu zaradu nemoguće riješiti.
– Bez proizvodnje i zadovoljnog radnika nema ni opstanka, ni puta u Evropu. Moramo biti jedinstveni, braniti radno mjesto, jer je samo zadovoljan radnik i slobodan čovjek. Neophodno je stvoriti ambijent u kojem će svakom stanovniku naše države biti čast reći da je njen građanin, i da je poželjno biti poslodavac, a zadovoljstvo zaposlen – navodi Zarubica.