<br />
Ono što me konstantno tjera na razmišljanje, što me provocira, poziva na revolt, ono što me nikako ne čini i ne smije ostaviti ravnodušnom, jeste potreba da ukažem na to da se mora ostati dostojanstven. Tu riječ sam u skoro svim dosadašnjim kolumnama svjesno ponavljala i naglašavala, ubijeđena da nam je upravo dostojanstvo, kao suština našeg duhovnog bitisanja, ubjedljivo najviše uzdrmano. Kada čovjek osjeti da gubi sebe, kada su njegovi temelji svijesti počeli da se urušavaju, uzalud je da vjeruje da će se na temeljima materijalnog osjećati boljim i moćnijim. To, apsolutno ne biva.
Upravo je pohlepa ta zverka, koja vreba, prvo iz prikrajka, a zatim nemilosrdno i brutalno prisvaja svoj plijen. Kada čovjek poljuljanog dostojanstva, izgubljenog kontakta sa svojim suštinskim ‘’ja’’, sa skoro nikakvom komunikacijom s prirodom, osjeti miris novca i njegove ‘’moći’’, teško da će uspjeti da se vrati sebi. Pohlepa će ga sve više udaljavati sa tog puta i sve više uzimati pod svoje. Slast (prividne) moći, neće imati baš nikakvu potrebu da se zaustavlja ni na kakvim ‘’usputnim’’ stanicama života, nikakvi znakovi pored puta neće biti ni opomena, ni prepreka za sve nezasite pohode pohlepe. Ona ne bira način da dođe do svog cilja, a to je potpuno ovladavanje čovjekom, prije svega njegovom sviješću. A onda je definitivno kraj bilo kakvog dodira sa stvarnošću.Pohlepa je opaka bolest, a mi smo kao društvo utonuli u lažni mir, smatrajući da njeno liječenje nije potrebno, dok jaz između potreba jednih i nerealnih želja drugih sve više raste. Dozvolili smo da rad postane roba, oteto je dostojanstvo radnicima, pa samim tim ne možemo imati ni dostojanstvenog poslodavca.Bogaćenje pojedinaca, lakomost, njihov alav i bezobrazan odnos prema okruženju, dovelo nas je u ćorsokak, vezalo nam i noge i ruke, a mnoge dovelo do prosjačkog štapa. Opšta otimačina, pljačka sopstvenog naroda, jurišanje na još, još, i još! Deviza i vodilja pohlepnih mogla bi da glasi: ‘’Ja hoću da imam sve, a u tom jurišu ne ostavljam ništa za sobom!’’ Takvi su spremni da gaze, ne samo preko obraza čovjeka, već da se naslađuju njegovim mukama. ‘’Sve, odmah i zauvijek’’, parole su koje ih čine veoma opasnim i opsesivnim.
Susrećući se s ovakvim fanaticima, pristojan čovjek ne može da se ne zapita: ‘’Da li su oni svjesni svog roka trajanja?’’ Često sam dolazila u iskušenje da jednog takvog upitam: ‘’A kad ti umreš za jedno 300 godina kome ćeš to ‘’bogatstvo’’ ostaviti’’ ? I, zaista, takvi ljudi zaneseni svojom gramzivošću, apsolutno nemaju pojma ne samo o životu, nego i o smrti. Vjeruju da će da žive (minimum) trista godina, ili čak i vječno. Shvatila bih to kao najsvjetliju tačku optimizma, kada bih o tome razgovarala sa nekim duhovnim vođom, ali u ovom slučaju, to je najtamnija tačka pohlepnog fanatizma.
Pored toga što je ovo vrijeme iznjedrilo, odgajilo i što redovno njeguje pohlepnost, ona se i te kako može začeti i u djetinjstvu, tj. u porodici. Uloga roditelja je vrlo bitna. Jer, ako dijete traži da mu se kupi lutka, a pritom ih ima i više nego dovoljno, dobijanjem još jedne lutke pohlepa zauzima sledeći stadijum. Zato je vrlo važno na vrijeme zauzeti ispravan stav i pokazati djetetu pravi put. Kasnije će znati da cijeni onoliko koliko ima, a to će braniti svojim dostojanstvom i postojanjem. Takav čovjek imaće potrebu da pokloni, da pomogne, da razumije. Međutim, ko poklekne, ko je sklon da krene linijom manjeg otpora, vrlo lako može upasti u zamku pohlepe i postati potpuno druga ličnost. Njegov put i način života neće više biti njegovo vlasništvo. Ključ je u rukama pohlepe.Pisci su kroz vjekove pokušavali da približe i dočaraju suštinu pohlepe, koristeći likove koji i danas djecu i odrasle uče o pravim vrijednostima. Han Kristijan Andersen kroz lik bogatog, ali pohlepnog cara pokazuje kako ljudska glupost može da okrene sreću protiv čovjeka. ‘’Car je želio odijelo najraskošnije izvezeno u cijelom kraljevstvu. Krojači su ga ubjeđivali da je materijal koji oni koriste takav da ga nijedan čovjek na svijetu nikada nije probao. U stvari, lagali su ga da šiju. Kada je izašao pred svoj narod, podvrgnut je ruglu srama. Na sebi nije nosio ništa’’. I tada, kao i danas pohlepa je tiho umjela da zavlada čovjekovim umom i srcem. Ona ne bira ni mjesto, ni vrijeme. Ne bira ni način kako da se nahrani, a što je najgore nikada nije sita. Zato, budite dostojanstveni, svoji, zadovoljni onim što imate. Ne treba vam više od onoga čime ste ispunjeni. Pružite ljubav, toplu riječ. Pomozite drugima u nevolji. Ne oklijevajte i ne pokleknite pred pohlepom. Ja je nisam udostojila svog prisustva. Ni ja, ni moj bič. Jer pohlepa je kič.
(Autor je pjesnik)
Piše: Magda PEternek