Autor: Ljubodrag Stojadinović

Srbija je neutralna zemlja. Ne pripada nikome, pa ni sebi. Na jugu se graniči sama sa sobom: ona to ne priznaje nikome, a svijet ne priznaje njoj. Više od 30 godina, a svakako i mnogo prije, na Balkanu se granice iscrtavaju nožem; mnogi su životi ostali tamo, u njih su ukopane čitave generacije kao temelj koji nije moguće armirati niti srušiti. Ipak su granice nešto toliko difuzno, neodređeno, nedokazivo i šupljikavo da se uvijek i svuda postavlja smisao njihovog postojanja ili brisanja, ali se pokazalo da je i jedno i drugo utopija.
Negdje su to samo zamišljene linije od tla do beskraja, a ima i žica i ozidanih granica, a na zidinama je ponovo žica. Granica je skoro uvijek mitska plemenska ograda; pleme odovud i pleme odonud ne podnose se po prirodi stvari koja dolazi od međusobne mržnje poglavica. Čak i plemena koja homogeno drže izrazito prijateljska osjećanja imaju granicu za svaki slučaj: mržnja je vječna, a ljubav ne.
Izgleda da je „razgraničenje“ riječ mjeseca u Srbiji, a njena sumračna magija bi mogla da potraje najmanje beskonačno. Vrhovnik stalno putuje za Brisel, dvaput se ljubi sa Mogerini, čim se sretnu. Pozdravi se i sa Tačijem, nekad preko one stvari, nekad ljubaznije, ali viđa ga češće nego svoju premijerku.
Nikada nam nije rekao o čemu pričaju, na šta ga tjeraju, a šta on odbija, šta otimaju, a on ne da. Da, požalio se kako nam nude ništa za sve, a dobro rješenje bi bilo da obje strane budu nezadovoljne. Prekjuče je obavijestio naciju da je „za tango potrebno dvoje“; očigledno mu se partner izmigoljio i utekao sa časova plesa, a ovaj naš iako sve drugo igra sam, tango ne može. Takva je to igra.
Ne znam šta bješe sa onom platformom Tomislava Nikolića za rješavanje krize; čovjek je to lijepo nacrtao mastiljavim plajvazom u majstorskoj svesci, ali taj se papir nigdje nije pojavio. Osim…
Osim ako upravo odatle Aleksandar Vučić nije uzeo parčiće svoje najnovije i najgore ideje u kojoj bi bilo i dogovora i kompromisa. I obostranog nezadovoljstva, mira i spokoja na sve strane, a ratne drame svakako. I konačno bi Srbija dobila granicu, i to sa Albancima, što je enigmatsko čudo sa samog početka ovoga teksta: Razgraničenje sa Albancima znači da sami sebi postajemo južni susjed. Ovako je prekjuče govorio Vučić: „Ja se zalažem i to ne krijem, svakako se zalažem, i to je politika koju predstavljam, da li će ona dobiti podršku naroda ili ne, ali ja se zalažem za razgraničenje sa Albancima.“
U ovoj komplikovanoj i ne pretjerano jasnoj rečenici postoji bar jedan nerješivi problem i beskonačno mnogo pitanja: gdje će se događati razgraničenje? Ili više njih! Da li svuda i na svakom mjestu gdje ima i jednih i drugih, ili samo na nivou velikih etničkih zajednica. Hoće li razgraničenje biti dobrovoljno za sve, ili će moguću prisilu određivati referendumska većina? Kako će biti riješeno pitanje prostora, to jest teritorije? Misli li predsjednik na „transfer teritorija i stanovništva“, model koji je po svojoj tragičnosti i nebrojenim ljudskim žrtvama – tamo gdje je sproveden, bez presedana u istoriji. Šta o svemu misli druga strana za tango?
Ne čini li se bilo kome da je ovaj predlog savršen preludij za najrazličitije varijacije sukoba, jer u sebi sadrži niz mogućih analogija u „razmjeni prostora“, koje su ništa manje nego džaranje u žarišta neugasle krize.
Kakav je naum predlagača razgraničenja u formulisanju referendumskog pitanja, ako je takvo nešto uopšte politički pristojno: poslije užasno loših samodržačkih eksperimenata i nepoznatih puteva u (očigledno) praznim pregovorima, vođa traži da njega povede narod. U šta?
Ako predlog bude odbijen, znači li to mogućnost pohoda na teritorije, koje se, uprkos nadolazećoj katastrofi, a na osnovu ishoda referenduma, imaju smatrati posjedom vođe? Šta je u stvari njegov posjed ako svakako nestaje dio teritorije: okolnost koju nikada nećemo priznati, ili ono što će biti napabirčeno razgraničenjem?
Zaklanjanje iza sopstvene, ne sasvim racionalne grupacije glasača, on patetično i uzvišeno naziva „narodom“, uzdajući se, kao i uvijek, u zvučnost praznog govora, sa sve manje prostora za nove političke izume koji se mogu pokrenuti, a da su ostvarivi kao takvi.
Arhimandrit Sava Janjić, iguman Visokih Dečana, možda otkriva suštinu Vrhovnikove genijalne ideje, zbog čega je od režima i dobio naljepnicu da je „strani agent“. On kaže: „Razgraničenje koje je dogovoreno u grubim linijama između Prištine i Beograda, u suštini je kolosalan poraz za Srbiju, jer njene de jure teritorije treba podijeliti po etničkom principu: Sjever Kosova za Preševsku dolinu.“
Etnički princip u razmjeni teritorija i moguće kolonizacije življa na prostore koje se imaju smatrati čistim, ruši sve druge principe i dovodi u sumnju sve što se danas smatra nesumnjivim. Kako razgraničiti srpske enklave južno od Ibra, može li se očekivati novi transport nesreće i očaja tih ljudi, iz zavičaja u zaborav? Hoće li država primijeniti mjere, prinudu i silu prema onima koji neće pristati da budu živi predmet razgraničenja? Takve tragične promjene u životima ljudi, bez prisile i sudnjeg otpora, ne idu.
Čak i revnosni tumači Vučićevih razuđenih ideja ne umiju da se izbore sa ovom najnovijom. U stvari, ne znaju o čemu je on zaista govorio, niti šta je želio da kaže. I pored mračnih nagovještaja, ostao je ezopovski zatvoren. To je prilično pouzdan znak da je suština ideje, nezavisno od toga potiče li iz jedne nesolidne glave ili je zadata, mnogo gora od saopštenog.
Pred nama je formula koju nam predsjednik nudi kao pobjedničku: Srbija do Mitrovice, Kosovo do Vranja. Ali to nije kraj nego samo početak velike, tragične drame. On za to ne brine, želi samo da politički preživi avanturu kojoj nije dorastao. Za građane Srbije uništen život prestaje da bude važan pred granicama koje nas odvajaju od nas samih.
Za onoga koji je navikao da razara sve što smatramo običnim ljudskim postojanjem ionako granica nema. Osim…
Peščanik.net