Pi­še: Če­do­mir An­tić
Mislim da austrijski predsjednik Aleksander van der Belen zaslužuje poštovanje. Političar koji je kao kandidat jedne male stranke uspio da pobijedi na neposrednim predsjedničkim izborima svakako je osoba velikih sposobnosti i pritom posjeduje integritet i ugled koji su u stvari jedini i učinili da ga kod naroda preporuče za najvišu dužnost u republici. Njegov izbor bio je i dokaz zdravlja i vitalnosti austrijske demokratije. Sjetićete se da je pobijedio s malom razlikom kandidata desničarske Slobodarske partije. Iako je bezmalo cjelokupni establišment bio odlučno protivan izboru Norberta Hofera za predsjednika – margina je bila mala, a nešto je bilo sumnjivo oko glasova upućenih poštom – sud je presudio da izbore treba ponoviti. Na ponovljenim izorima opet je pobijedio Van Der Belen.
Šteta je kada jedna ličnost od takvog integriteta na Evropskom forumu u Alpbahu iznese procjenu prema kojoj je na „Zapadnom Balkanu izvršen veliki napredak“ i još to iznese kao argument da će se Evropska unija održati poslije bregzita. Ponekad se pitam odakle inače mudrim i obrazovanim, uticajnim, uglednim i moćnim evropskim političarima, koji su gotovo uvijek izvanredno obaviješteni, tako loše informacije o našim zemljama?
O kakvom tačno napretku govorimo? Pa Hrvatska i Slovenija, dvije države članice EU sa Zapadnog Balkana, još uvijek se spore oko morske granice na Piranskom zalivu. Hrvatski premijer je zbog toga pao, a gnjev SR Njemačke doveo je do njegovog sudskog progona zbog korupcije koji upravo dobija prilično neočekivan epilog. Slovenija je izbrisala iz državljanstva 25.000 svojih građana i do danas je samo dijelu njih vratila neka prava bez dovoljnog obeštećenja. Nije ni isplaćivala svoje penzionere iz Srbije i danas duguje 100 miliona eura po tom osnovu koje ne želi da vrati. U Hrvatskoj je 2016/‘17. bilo 300 registrovanih napada na Srbe, slavi se ubistvo 2.000 i progon 250.000 ljudi i traje kampanja za ukidanje dijela manjinskih prava Srba. Austrija je mnogo učinila na stvaranju unitarne Bosne, visoki predstavnici Austrijanci ostali su zloglasni zbog otvoreno lošeg odnosa prema srpskom narodu i njegovim pravima. Šta čeka Srbe kada im silom, a to svake godine najavljuju, ukinu državu Srpsku, vidimo na primjeru policija. Dok u MUP-u Republike Srpske radi 700 Bošnjaka, u MUP-u na prostoru Federacije Bosne i Hercegovine zaposleno je svega 13 Srba! O stabilnosti neka kažu penzionisani bajkeri koje su u Sarajevu napali zato što je jedan od njih imao majicu sa grbom Srbije, ili muzičar dr Nele Karajlić, koji je morao da pobjegne iz grada u kom je rođen, a došao je da promoviše knjigu posvećenu miru. Da li uopšte da spominjemo Crnu Goru? O tome kako djevojka od 20 godina robija zato što je navodno napala sudiju i policajca visokog dva metra? O dječaku koga je lokalni manijak poslao u komu zato što govori ekavicom? O listama kojima je zabranjen ulazak u lijepu miloidnu dok „škaljarci“ i „kavčani“ u Beogradu još samo nisu upotrijebili nuklearno oružje? O DPS-u i njegovim satelitima koji zabranjuju obnovu svetinje na Prevlaci i spremaju se da, blago Van Der Belenu, ove godine u skupštini prokunu čin prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, izvršen prije stotinu godina u demokratiji koja je za Mila Đukanovića i danas nedostižan standard!? Možda je Kosovo/UNMIK doživjelo napredak? Imali su samo 100 registrovanih napada na Srbe, što je stvaran napredak – tri puta su bolji od Hrvatske, koja još prije pet godina primljena u EU. Dok na čelu države sjede ljudi koji su svojim rukama ubijali civile, ali Hag im nije mogao ništa pošto su i svjedoci smrtni, a protivnik im je čovjek koji doživljava frasove kada u prištinskom, albanskom, zatvoru posluže „jafa” kekse. Možda je Makedonija doživjela veliki napredak sa promjenom naziva i obespravljivanjem manjina koje u parlamentu sprovode Albanci zajedno sa zaevljevcima? Svakako je napredovala i Srbija sa najnižim stepenom slobode medija i demokratije od pada režima Slobodana Miloševića 2000. godine.
Odakle onda takve čudne teze koje iznose često i čestiti ljudi kakav je Van Der Belen? Razumijem kada neki evropski birokrata dođe u Crnu Goru i onda protivno stvarnosti, kao i izvještajima međunarodnih organizacija, počne da bunca o dostignutim visokim standardima, o sledećoj članici EU, lideru regiona, mladoj demokratiji za uzor... Ali zašto to čini jedan ozbiljan, demokratski izabrani političar?
Rekao bih da je razlog dijelom u lošem odnosu prema Balkanu u cjelini. Dio elite zapadnih zemalja prezire Balkan i potcjenjuje Balkance. Strategiju prema kojoj je najvažnije da region bude miran i poslušan neki su opisivali kao odnos prema klozetu koji preliva. Čak i dobronamjerni često preuzmu tu ideju da je alternativa sadašnjem „miru“ veliki oružani sukob koji bi mogao da preraste u svjetski rat. Sjećam se kada je 2002. potpisan Beogradski sporazum, onda su potpisnici u jednom dokumentu napisali kako ovim sporazumom doprinose izbjegavanju rata između Srbije i Crne Gore. Pitao sam profesora Labusa, koji je tada bio potpredsjednik savezne vlade, odakle ta formulacija? Odgovorio mi je, sa snebivanjem i uz osmijeh, da su to učinili zbog Havijera Solane, tadašnjeg prvog čovjeka evropske diplomatije, kako bi dali veći značaj njegovoj ulozi i posredovanju.
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)