-Piše: Goran Danilović

Čovjek je uvijek na gubitku, rekao je Ahmet Nurudin, Selimovićev junak.
U Crnoj Gori je izvjesno tako. Naši gubici su konkretni - duhovni, materijalni i moralni, prosto životni, ljudski. „Smrt je užasna kao i život“ mogao je zaključiti i američki senator Džon Mekejn, nakon što je neopterećen bilo kakvim derviševskim dilemama završio putovanje kroz američki san - Amerika prije i iznad svega, u srcu, ali i u razarajućoj vojnoj moći. U mejnstrim medijima u Crnoj Gori ožaljen je kao veliki prijatelj naše zemlje iako je to prijateljstvo bilo izraz sirovog američkog interesa. Mekejn je bio beskrupulozni američki vojnik, senator - vojnik, zarobljenik - vojnik, patriota. Umro je, dakle, američki surovi rodoljub koji je bio ravnodušan za interes drugih. Naši „državnici“, nedosledni u vlastitom patriotizmu, utrkivali su se u odavanju pošte Mekejnu kao da je poput Marvelovog junaka sam iščupao Crnu Goru iz ralja ropstva. Pitam se već par dana šta će biti kada nam umre neko bliži? „Nepopularni Matija“ bi mogao zamoliti da se ne poteže najkrupnija riječ, kao u Nadkokotu, jer nećemo imati ništa za reći zaslužnijem.
A, nekako istovremeno, s Mekejnom, odlaze i crnogorski Aerodromi - očigledno i oni nepovratno. Ako ne mogu naši pojedinci da se mjere sa gorostasnim i goropadnim američkim senatorom u ljubavi prema Crnoj Gori, aerodromi zaista mogu. Patriotizam naših Aerodroma, koji će biti koncesionirani, dokazan je mnogo puta u novijoj istoriji. Samo, možda, Montenegroerlajnz može da se sravni sa tim velikanom rodoljublja.
Zajedno, Aerodromi i državna avio-kompanija učinili su nesumnjivo više za nezavisnost od manjinskih naroda i upokojenog vijetnamskog veterana, a to nije lako. Aerodromi će biti dati na upravljanje nekoj „korporaciji“, a rodoljubivu avio-kompaniju izdržavaju poreski obveznici već predugo - dug je dug. Naša domovina rođena je dijelom u čarter letovima i na sletnim pistama Podgorice i Tivta. Ljubav je skupa i dugo ćemo je plaćati. Biće nam lakše ako sve prihvatimo kao neku vrstu alimentacije prema roditeljima koje nikako valjano da unovčimo.
Smrt je užasna, kao i život, ali u Crnoj Gori se s tim neće složiti mnogi mrtvi. Taj Nurudinov zaključak odbaciće svi koji su živjeli punim plućima i s punijim džepovima jer je smrt svačija, a njihov život je bio samo njihov. Neće se složiti ni oni koji su sa ovoga svijeta otišli u nemaštini i nesreći - za njih je smrt bila i ostala ljepša od života. Neće se složiti ni nemali broj živih koji se već u panici spremaju da izbjegnu i zavaraju umiranje kao privilegiju prosječnih i razočaranih življenjem. Stanje je tako gore nego što bi i Nušić mogao zaključuti u „Autobiografiji”. Nije, dakle, „bolje biti mrtav lav nego živ magarac“. Ne slaže se niko; ni mrtvi lavovi ni živi magarci.
A na mrtve lavove dižu uši i živi magarci, to je dokazano i prije nego je uzrečica nastala, doduše u nešto orginalnijoj formi od ove napisane. Debuksovci imaju jednu besmrtnu repliku u kojoj se kaže „nema više onih lijepih relejšnšip, nego svak svakoga hoće da spcne‘‘!
Aerodromi su tako na odru, senatorova smrt im je prekrivač u nekoliko dana, a trajniji pokrov je Podgorička skupština. Sjećanje na nju treba zabraniti, a onda će po pravilu pasti u zaborav i koncesioni akti, već zaboravljena petlja Smokovac na auto- putu, limenke i druge flaširane ekonomske nesreće Crne Gore. Liberalna partija će braniti Crnu Goru od Podgoričke skupštine do poslednjeg liberala - a to je već juče, a Socijaldemokrate brane Aerodrome do poslednjeg radnog mjesta - relejšnšip! Nema kompromisa sa rodoljubljem. Od kako sam čitao „Roman o Londonu” nikada više nisam mogao zamisliti mapu Španije, a da je ne vidim kao „odrtu i raspetu kožu bika ubijenog u koridi“!
Kako prolaze godine ista ta odrta koža priviđa mi se kao geografski prostor moje Crne Gore. Samo u tom priviđenju vidim moju kožu i kožu mojih najbližih, a sa unutrašnje, krvave strane slutim da piše: nikada više 2018! Nikad više pobjede!
Dopisujem: Nikada više Aerodroma, fabrika, brodova, pravde i slobode!
Čovjek je uvijek na gubitku. A nečovjek?