Tridesetsedmogodišnja Hidajeta Hadžiefendić iz Lovanje, majka jednoipogodišnjeg mališana Denisa, zabrinuta je za život svog djeteta, koje je rođeno sa šumom na srcu. Od iste bolesti prije pola godine umrla je beba njene jetrve Nađije Ahmeti, majke sedmoro djece. Ovih dana obje idu u kotorski Dom zdravlja, tražeći savjet i lijek i vode djecu da prime vakcine. Denis je slabašan, mršav i iznemogao, anemičan, ima smetnje u razvoju, dok je njegov petomjesečni brat Enis zdrava beba. Djeca njihove strine Nađije, uzrasta od tri do 15 godina, stalno imaju problema sa plućnim, stomačnim i virusnim oboljenjima. Takođe, sedmomjesečna beba Bajrama i Zumrije Ahmeti bila je dva mjeseca u kotorskoj bolnici zbog jakog bronhitisa. Roditelji kažu da njihova djeca oboljevaju zbog katastrofalnih uslova u kojima žive u centru deponije, koja se svakodnevno gomila. Nemaju lična dokumenta, zbog čega im je uskraćena bilo kakva pomoć. Hidajeta nema nikakvo osiguranje, a državljanka je Bosne i Hercegovine.
Iako je Lovanja – najveća deponija na primorju zatvorena još 2007. godine ona i dalje ugrožava okolinu.
– Denis prima vakcine. Dobio je uput za liječenje u Podgorici, ali ne mogu to da priuštim. Treba da izvadimo zdravstvenu knjižicu za njega, inače ćemo morati da plaćamo svaki pregled. Zbog srčane mane od rođenja se liječi u Podgorici. Doktori su nam rekli da promijenimo mjesto stanovanja kako bi se beba mogla liječiti. Ovdje nemamo uslove za život, čak i vodu dovlačimo iz cistijerne. Plašim se za život svog djeteta jer treba da pije „dijazepam“ i gvožđe, a ne mogu da priuštim ni pelene. Nemam nikakva primanja, došla sam iz Odžaka (BiH) prije tri godine. Suprug Fatan Ahmeti, sa kojim sam u vanbračnoj zajednici, imao je dva infarkta, ne radi i ne prima nikakvu pomoć – kaže Hidajeta.
Iako bolesna od epilepsije, Nađija Ahmeti (37) hrabro se bori za svoju djecu, a prošle godine izgubila je novorođenče. Njen brat Bajram (35) je dugogodišnji radnik Komunalnog preduzeća Kotor, a od kad je obolio preživljava skupljajući staro željezo, zajedno sa ženom. Rođen je u Uroševcu, a ovdje je već 20 godina i nije dobio dokumenta Crne Gore. Njegova supruga Zumrija, iz Kline sa Kosova, ima ličnu kartu stranca sa privremenim boravkom. Svi žive u kontejnerima dimenzija dva sa šest metara, koje im je Opština Kotor prije pet godina dodijelila kao „privremeni smještaj“.
– Pisali smo više puta molbu bivšoj gradonačelnici, ali nije htjela da nas primi. Rekli su nam da će ovo biti privremeni smještaj, a šestu godinu smo tu. Državljanka sam Crne Gore. Do prije tri mjeseca primala sam socijalnu pomoć od 170 eura, a sada su je smanjili na 75 jer djeca nemaju državljanstvo. Njihov otac je raseljeno lice iz Peći, a djeca nose moje prezime. Za održavanje trudnoće moram mjesečno da kupujem tri kutije ljekova, a nemam odakle – navodi Ahmeti.
Natalija Petranović, pedijatar u Opštoj bolnici Kotor, objašnjava da je genetika jedan od razloga što se djeca rađaju sa šumom na srcu. Međutim, ističe i da veliki uticaj imaju i uslovi u kojima majke žive u periodu kada se formira srce fetusa.
– Da bismo bili potpuno sigurni da uslovi življenja utiču na pojavu određenih bolesti, moramo imati precizne statističke podatke i te pojave treba da se prate sistematski. Kod nas nema istraživanja te vrste, nema studija ni statistike, a to bi trebalo da bude predmet interesovanja epidemiologa iz Instituta za javno zdravlje – kaže dr Petranović.
U kotorskom Sekretarijatu za kulturu, sport i društvene djelatnosti, koji se bavi i pitanjima romske i egipćanske populacije, priznaju da su uslovi života na Lovanji loši. Navode da Opština nema u planu da trajno zbrine porodice koje žive u kontejnerima, jer nema lokaciju. Bilo bi najbolje, navode u Sekretarijatu, da svaka od tih porodica za sebe nađe smještaj, a da im Opština pomaže u granicama svojih mogućnosti. Najveći njihov problem je neriješeni status – neki su tu godinama, a drugi svakodnevno odlaze i dolaze. M.D.P.
Sumnjaju na štetna isparenja
Nađija Ahmeti kaže da joj je beba umrla zbog šuma na srcu.
– Dječak je rođen je 25. januara, a umro je 8. avgusta. Liječili su ga u Podgorici. Skoro četiri mjeseca išla sam i u Beograd, ali nije bilo spasa. Kažu da treba da se promijeni vazduh, klima, ali nisam bila u mogućnosti da to uradim. Ljekari su rekli da su uzrok bolesti isparenja, prašina i nehigijena sa deponije pored koje živimo. To smeće isparava ujutru i uveče, a mi tu spavamo. Živimo usred deponije, u blatu. Dolaze neznanci, bacaju mrtve svinje, pse... Smeće zatrpavaju, ali i dalje dovoze otpad iz reciklažne stanice koja je nedaleko odavde. Samo da i nas ne zatrpaju – kaže Nađija.
Prave biznis od odlaganja smeća
– Javno komunalno preduzeće i Opština Kotor obezbijedili su smještaj za tri porodice na Lovanji, uveli im struju, a redovno ih snabdijevaju i vodom. Tim ljudima pružamo pomoć – finansijsku, materijalnu, a u više navrata nudili smo im posao. Što se tiče deponije na kojoj se nalaze kontejneri, ona je sanirana, zemlja je nivelisana, a buldožeri su izravnali površinu. Međutim, pojedinci privatnim kamionima istovaruju i pale tamo otpad iz Kotora, Tivta, pa i Budve. To rade nakon radnog vremena, pa i noću. To je vrlo delikatna i kompleksna stvar. Fatanu Ahmetiju smo nudili da radi za nas i da kontroliše nelegalni istovar smeća, ali on nije uvijek tu. Dešava se da kada bude velikih paljenja otpada na Lovanji pozovemo i kotorsku i tivatsku policiju – izjavio je Zoran Mrdak, direktor JP Komunalno Kotor.