Beskućnik Gojko Krute apelovao je na građane koji su u mogućnosti da mu novčano pomognu da plati operaciju za koju je neophodno 1.300 eura kako ne bi ostao bez lijevog stopala. On je u ispovijesti za „Dan” ispričao da već pet godina živi na ulici, nema nijedan dokument kao ni zdravstvenu knjižicu zbog čega ne može da ostvari pravo na zdravstvenu zaštitu o trošku države.
Ističe i kako bi mu mnogo značilo da mu zdravstveni sistem izađe u susret i omogući da se operiše o njihovom trošku.
– Živim na relaciji Podgorica–Risan. Ponekad prespavam kod nekog od prijatelja, a kada nemam gdje ostanem bukvalno pod vedrim nebom. Nekoliko dana sam proveo u risanskoj bolnici gdje su se brinuli o meni na čemu sam im jako zahvalan, jer nijesu imali obavezu da me prime. Dijanstifikovana mi je gangrena na lijevoj nozi i postoji mogućnost da ukoliko se na vrijeme ne reaguje, ostanem bez stopala, a onda ni za druge djelove noge nije sigurno – žali se Krute.
Osim ovog zdravstvenog problema, konstatovan mu je i tromb, pa bi u slučaju da se on pokrene posledice bile fatalne.
– U bolnici su rekli da mi treba 1.300 eura da me operišu i da boravim kod njih dok se ne oporavim, jer nemam gdje da odem. Ne postoji mogućnost da me operišu besplatno jer nemam knjižicu – pojašnjava Krute.
Krute objašnjava da zbog činjenice da nema dokumenata ne može ni otvoriti žiro račun u banci, pa građani koji žele da mu pomognu to mogu uraditi kontaktirajući ga na broj telefona 068 291 406.
Prisjeća se da su njegove nevolje počele prije pet godina, kada je otkrio da ima probleme sa nogom. Zbog lošeg zdravstvenog stanja morao je da prestane da radi na građevinama.
– Živio sam od dnevnice i plaćao stan koji sam iznajmljivao na Koniku. Međutim, kada sam otkrio da sam bolestan i kada su bolovi postali nepodnošljivi nijesam mogao da radim usled čega sam vrlo brzo ostao bez novca. Morao sam da napustim stan i tako sam završio na ulici. Kad pada kiša sakrijem se u nekoj napuštenoj baraci. Hranu mi daju prijatelji, ali nemaju novca da mi pomognu oko liječenja. Sada mi novac za ljekove uglavnom daju u manastirima i crkvama, znaju me sveštenici, pa ili mi kupe ili daju da kupim tablete protiv bolova koji su uglavnom nesnošljivi – objašnjava Krute.
Naš sagovornik priča da mu nije nimalo prijatno što preko novina mora da moli za pomoć, jer ima porodicu – braću i sestre, i djecu koju, kako tvrdi, nije vidio od 2002. godine.
– Braća i sestre su mi na primorju, oni imaju svoje familije. Bivša supruga je sa djecom u Nikšiću, kod njenih, i meni je onemogućeno da odem da vidim sinove. Pored svih koje imam, ja sam ipak sam, teško obolio i nemam izlaz osim da molim preko novina da mi neko pomogne. Strašno je saznanje da bih mogao ostati bez noge, i ovako težak život bi mi još gori – požalio se Krute.
M.S.
Policija ga proganjala
Krute dodaje da je ranije živio na primorju, ali je pobjegao od, kako tvrdi, policijske torture.
– Privodili su me svakih dva-tri dana ni za šta. Imao sam utisak da su me čim bi me ugledali na ulici vodili u stanicu gdje su me vezali lisicama za radijator i po cijelu noć se izživljavali nadamnom. Onda sam otišao u Podgoricu i tu me nijesu dirali. Par puta mi je dok sam bio na primorju nuđeno da špijuniram šta ko radi i kuda se kreće i kada sam ih odbio tada su počeli da me proganjaju – tvrdi on.