Ne tako rijetke odluke državnih organa kojima se opraštaju i milionski dugovi partnera vlasti i kontroverznih biznismena izazivaju revolt građana kojima država ne prašta ni minorne račune. Svjedoci smo da nadležni organi uskraćuju struju i samohranim majkama zbog dugova od nekoliko stotina eura, a velikim kompanijama se opraštaju i milionske obaveze prema državi. Poslednji takav primjer je kompanija Porto Montenegro kojoj je odlukom tivatske opštine oprošten dug od 5,6 miliona eura.
Da su u praksi mnoge situacije neobjašnjive, primjer je jednog privrednog subjekta zbog čijeg je duga za struju od četiri eura Elektroprivreda, da bi se naplatila, angažovala javnog izvršitelja. Sličnih slučajeva je bezbroj.
Predsjednik tivatske opštine Siniša Kusovac potpisao je nedavno ugovor o oprostu 5,6 miliona eura duga Porto Montenegru čime je formalizovano najkrupnije političko pitanje u novijoj istoriji Tivta. Ugovor zbog koga je nakon uskraćivanja podrške Opštinskog odbora DPS-a 2. jula ostavku dala bivša predsjednica opštine Snežana Matijević, proteklih mjeseci bio je okosnica kritike tivatske opozicije i predmet brojnih ukrštanja argumenata.
Predsjednica Fondacije Banka hrane Marina Medojević podsjeća da je ​Crna Gora prema Ustavu socijalna država, što bi moralo da znači da sve ekonomske politike moraju biti usklađene i da država mora voditi računa o socijalnoj pravdi.
– A to znači da se budžetska sredstva moraju koristiti efikasno i pravedno. Crna Gora je, nažalost, u realnom životu privatna država čije su institucije zarobljene i stavljene u funkciju enormnog bogaćenja malog broja ljudi iz vlasti. Poreska politika je duboko nepravedna i ne oporezuje većim stopama bogatsvo. Posebno ono koje je stečeno nelegalno u mutnim vodama tranzicije. Politika Vlade je takva da otima najsiromašnijima, a daje najbogatijima – izjavila je za naše novine Medojević.
Komentarišući odluku gradonačelnika Tivta da oprosti dug Porto Montenegru od 5,6 miliona eura, Medojević je ocijenila da je to dokaz da je vlast izgubila svaki osjećaj realnosti i da ne primjećuje ogromno galopirajuće siromaštvo koje već danas kuca na svaka druga vrata u Crnoj Gori.
– Jedan od najvećih problema siromašnih porodica su dugovi za struju koje oni ne mogu da plate. Zato se Banka hrane zalaže da se jednokratno otpišu dugovi za struju najsiromašnijim porodicama i da se za korisnike MOP-a, porodice koje imaju minimalne penzije i one koji mjesecima ne primaju platu, obezbijedi minimalni paket besplatne električne energije koja bi bila dovoljna za osvjetljenje, pripremanje i čuvanje hrane i osnovnu higijenu. Neljudski je, nehumano i neshvatljivo da se trenutno hiljade porodica u Crnoj Gori nalaze u mraku zbog duga od nekoliko stotina eura, a da se Porto Montenegru i mnogim drugim privatnim tajkunskim firmama opraštaju stotine miliona eura duga – istakla je Medojević.
Poručuje da je sramota što se građanima uzima, a daje onima kojima previre jer imaju novac. Ona je upitala nadležne da li ih je sramota što djecu liječimo SMS-ovima, sirotinju hranimo donacijama, dok se eliti novac preliva.
– Crnogorski milijarderi bi morali da razmisle da možda ovolika nepravda odjednom ne preraste u pobunu koja bi mogla da ih ostavi bez opljačkane imovine i njihovih milijardi. Uostalom, čitava istorija svijeta je istorija borbe bogatih i siromašnih – naglasila je Medojević.
Predstavnica bivših korisnica naknada po osnovu materinstva Željka Savković kaže da je očigledno da je ova vlast nekom majka, a nekom maćeha.
– Oprostiti dug od 5,6 miliona Porto Montenegru je neoprostivo. Ako je, prema riječima Damira Davidovića iz Ministarstva turizma, zarada od turističke sezone milijardu, zašto oprost? Nijesmo imali gdje sa parama? Nemamo djece kojoj su te pare potrebne za liječenje? Nemamo djece kojoj je potreban dječji dodatak? Nemamo penzionera koji su na rubu egzistencije? Nemamo gladnih? Ne! Mi smo najrazvijenija zemlja zapadnog Balkana, kako reče predsjednik Milo Đukanović. Možemo. Šta je to za njih? – konstatuje Savković.
Dodaje da vlast oprašta dug od 5,6 miliona, a zadužili se 400 miliona.
– Majke monstrumi, oni kavaljeri. Siroti vlasnici Porta. Ulažu milione u projekat Porto Montenegro u kojem neće kročiti 90 odsto građana Crne Gore. Ali hoće oni koji će svoje bogatstvo ostavljati u njihovim džepovima, a dugove na našim plećima. A može im biti. Mi smo im to dozvolili. I šta sad? Ćutimo svi kao zaliveni uz poneku pisanu kritiku – zaključuje u izjavi za „Dan“ Savković.
M.M.K.

Biju bitku da prežive

Dok vlast brine da pomogne partnerima, isti odnos nema prema građanima. Osiromašenim građanima je i namet za plaćanje struje ogroman problem. Veliki je broj onih koji se teško snalaze i dovijaju na razne načine kako bi preživjeli.
– Ovo je više nego strašno. Nalazimo se u nikad težoj ekonomskoj situaciji, a kad gledamo televiziju, čini se da živimo u izobolju. Neka dođu ovdje kod nas u ovo naselje Rasadnik, gdje je nekoliko stambenih zgrada i neka vide kako se siromašno živi. I umjesto da nam na nekin način pomognu i ublaže muke, oni iz dana u dan udaraju nove namete. Tako nam struja iskija na nos. Plaćamo je kao da nam je njemački standar. A ne potrošimo u stvari ništa. I onda kad se ne plati, kažnjavaju nas i tuže – priča Milan Todorović koji, nakon što je uveden stečaj u preduzeće „Radnik“ u Bijelom Polju, početkom 90-ih, nigdje ne radi i nalazi se na evidenciji nezaposlenih.
Među onima koji teško žive je i armija bjelopoljskih penzionera.
– Ovako teško vrijeme nikad nije bilo. Kako se snalazimo, teško je objasniti. Ajde što nekako mi stari od ove crkavice preživljavamo, pošto kupimo neophodne ljekove, platimo struju i vodu, a često nemamo ni po dva obroka, nego moramo da finansiramo ovu mlađariju. I to ne samo djecu, koja su nam ostala bez posla usled stečaja i likvidacije fabrika i zatvaranja radnih mjesta, i tako godinama traže posao na birou rada, i njihove porodice, već i unučad koja traže da izađu sa svojim vršnjacima u grad – navodi jedan od penzionera.
Kaže da je struja ogroman problem. I da treba uraditi nešto da država onima koji imaju ovako mizerna primanja subvencionira potrošnju električne energije.
– Struja nas grdno košta. I kad štedimo i bijemo bitku da osim televizora, frižidera koji je najčešće prazan i onih sijaličnih mjesta ništa ne uključimo, dođe račun od kojeg nas najčešće zaboli glava. Treba nešto uraditi da nam nekako pomogne onaj ko treba i može – zaključio je Tadiša Leković iz Bijelog Polja.
M.N.