Svjetski dan borbe protiv siromaštva Crna Gora dočekuje sa oko 10.000 zvanično registrovanih porodica, a blizu 40.000 članova u stanju socijalne potrebe sa materijalnim primanjima od 60 do 120 eura. U suštini to znači da svaki 16. građanin prima socijalnu pomoć, ali u tu brojku nije uračunat veliki broj građana koji ne mogu da ostvare to pravo zbog raznih ograničenja koja su postavljena za njegovo ostvarivanje. U isto vrijeme imamo preko 40.000 registrovanih nezaposlenih, a državne institucije se hvale smanjivanjem stope nezaposlenosti, kada sa spiska uklone hiljade ljudi kojima nijesu našli posao.
Lica u stanju socijalne potrebe, koja su govorila za „Dan”, saglasna su u konstataciji da se država i ne trudi da im poboljša situaciju. Kako kažu, svjedoci smo da svakog dana sve više daju bogatima, dok sirotinja kupi mrvice, a nekada ni to. Navode da su i od strane društva izloženi stigmatizaciji, pa se njihova djeca ljute na njih kada traže pomoć preko novina jer ih u školi djeca prozivaju i omalovažavaju. Nažalost, kako ističu, danas je sramota biti siromašan, a pošten, ali je u redu biti bogat i nečastan.
Samohrana majka Dijana Gojković ima sina od pet godina, podstanar je i ima socijalnu pomoć od 105 eura. Kada za kiriju da 80 i za struju 20 eura, ostane joj pet eura.
– Ne umijem vam odgovoriti kako se živi sa pet eura. Srećom ima dobrog i plemenitog naroda pa pomognu. Ti koji pomažu uglavnom su oni koji nemaju previše i znaju kako je nemati, ovi koji imaju ne sjećaju se – priča za naše novine Gojković.
Ona navodi da ne može da radi jer je bolesna, ali mora da se stara o djetetu, pa bi bilo dobro kad bi država povećala naknade, posebno samohranim roditeljima koji su u krajnje lošoj situaciji, a niko ih se ne sjeća.
– Dobijem tu jednokratnu pomoć od 30 do 50 eura, ali sve to odmah vratim državi jer platim račune. Muka me uhvati kada vidim koliko neki ljudi imaju, a opet dobijaju socijalnu i jednokratnu pomoć, a mi koji zaista nemamo živimo sa pet eura – kaže Dijana.
Teška je sudbina i samohrane majke Angeline Radević koja izdržava i oboljelog sina sakupljajući otpad. Ona radi i na buvljoj pijaci, ali često ne zaradi dovoljno ni za hljeb.
– Vjerujte mi da znam ljude koji imaju kuće na tri sprata, koji izdaju stanove, a dobijaju socijalu. Ja ne mogu da dobijem ništa, ni tricikl za sakupljanje otpada, nego se vozim na biciklu koji bih mogla prodati u staro gvožnje, nego ne znam da li bih dva eura uzela za njega. Teška je sudbina nas sirotinje, ali nas niko ne razumije. Bogatima se daje da budu još bogatiji, a nama sirotinji ništa. Često nađem u kontejnerima lijepu hranu, što pokazuje kako pojedini bacaju ono čega su mnogi željni – priča Angelina.
Još jedna majka Gorica Bulatović cijeli život opisuje jednom riječju – teško. Ona izdržava dva đaka, ima socijalnu pomoć od 213 eura, žive, kako kaže, dan za danom, a više nemaju nego što imaju.
– Posebno mi je teško zbog djece, njima smeta kada ja pričam za novine o nemaštini jer idu u školu. Voljela bih kada ne bismo svaki dan razmišljali kako ćemo sjutra, ali ja sada samo strepim kada će mi isključiti struju. Isključivali su je nekoliko puta, a imamo jednu sobu. Ne znam otkud toliko nerazumijevanje, mi u toj jednoj sobi sav život živimo i isključe nam struju zbog duga koji nisam ja napravila – ispričala je Bulatovićeva.
U NVO Banka hrane, jedinoj organizaciji čiji je fokus djelovanja pomaganje siromašnima, kažu da je država toliko zanemarila problem siromaštva jer o tome ne postoje ni zvanični podaci. Oni upozoravaju da je crnogorsko društvo nezaustavljivo krenulo smjerom polarizacije između materijalno veoma imućnih i ekstremno siromašnih. Tanka sredina, tzv. srednja klasa, u stalnom je strahu od siromaštva.
– Banka hrane uočava stalni porast materijalno ugoženih kojima pomoć treba. Do skoro su to bili dugogodišni nezaposleni, višečlane porodice, porodice koje imaju članove sa invaliditetom, jednoroditeljske porodice, penzioneri sa najnižim prihodima, raseljena lica. Sada uočavamo veliki broj onih koji imaju neki vid posla, ali ne uspijevaju da zadovolje osnovne potrebe, kao što su hrana, kirija, računi, troškovi školovanja djece – kažu u Banci hrane.
Suzbijanje siromaštva, kako kažu, implicira zadovoljavanje osnovnih čovjekovih potreba, u koje ulaze prehrana, zdravlje, obrazovanje, zaposlenje, stanovanje i učestvovanje u društvenom i kulturnom životu.
– Trebalo bi izgraditi efikasne mjere bržeg zapošljavanja ljudi u stanju socijalne potrebe. Ključni razlog za rizik od siromaštva kod nas su nezaposlenost i nedovoljni prihodi. Uočavamo da je u Crnoj Gori cijena rada najmanja u regionu i neopravdano niska. Plate zaposlenih moraju obezbijediti barem minimum materijalnih potreba čovjeka da bi se osigurao dostojanstven život i da bi postojala mogućnost učestvovanja u društvu. Socijalne naknade nisu dovoljne, ne omogućuju zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Kada se pojave neočekivani materijalni troškovi, ljudi jedva uspijevaju spojiti kraj s krajem. To su činjenice koje, nažalost, nikoga ne interesuju – kažu u toj NVO.M.S.


Prekršen i Ustav

U Akciji za ljudska prava (HRA) podsjećaju da je Crna Gora Ustavom definisana kao država socijalne pravde, a da smo 2013. imali 53.772 građanina koja su jedva spajala kraj sa krajem. To je podatak Monstata na osnovu procjene potrošnje odrasle osobe od 186,45 eura mjesečno.
– Iznosi socijalnih davanja i dalje su višestruko manji od iznosa koji je neophodan za preživljavanje od gladi, a kamoli za „materijalnu sigurnost” koju predviđa Ustav. Iznos prosječne neto plate od 511 eura ni blizu ne može da obezbijedi troškove života četvoročlane porodice. Vrijednost minimalne potrošačke korpe za četvoročlanu porodicu, koja se obračunava na nov i vrlo restriktivan način, iznosi 639 eura, dok socijalna pomoć – materijalno obezbjeđenje za četvoročlanu porodicu godinama iznosi samo 108 eura – kažu u HRA.