Novljanin Branko Ristić 21 godinu se sudi sa državom, odnosno Ministarstvom rada i socijalnog staranja, pokušavajući da ostvari pravo na boračku i invalidsku zaštitu, odnosno nadoknadu. Ristić 24 godine živi bez ikakvih primanja. Za „Dan” je ispričao da ima tri presude Upravnog suda, u koje smo imali uvid, a kojima su poništeni zaključci Ministarstva rada i socijalnog staranja, odnosno njegovog Direktorata za penzijsko i invalidsko osiguranje i boračku i invalidsku zaštitu, kojima su odbijeni njegovi zahtjevi za boračku nadoknadu. Ristić ističe da je stoprocentni ratni vojni invalid, te da je poslat na ratište 90-ih godina odakle se vratio u potpunosti uništenog zdravlja.

– Nemam penziju, nemam boračku nadoknadu, nemam socijalnu pomoć, čak ni jednokratnu socijalnu pomoć nijesam dobio kada sam je tražio od Opštine Herceg Novi. Sa 66 godina sa suprugom živim od njene penzije od oko 100 eura, kako preživljavamo ni sami ne znamo. Ovo što meni država radi je ubistvo sa predumišljajem, jer prosto mi je nemoguće da ja koji imam 100 odsto invaliditeta i koji sam u potpunosti nesposoban za rad ne mogu da ostvarim nijedno pravo – navodi Ristić.

Kaže da je za tehnološki višak proglašen 1995. godine u firmi „Prvoborac“ jer je bio nesposoban za rad zbog bolesti. Do 1. avgusta 1996. primao je nadoknadu od svega 30 maraka, a poslije toga sva primanja su mu ukinuta.

– Nisam ni znao da imam bilo kakva primanje, a 1999. godine mi je rečeno da kao bivši borac imam pravo na nadoknadu. Uprkos mojim zahtjevima da je dobijem, uvijek sam odbijan. Radno sam nesposoban jer mi je zdravlje u potpunosti uništeno. Na teritorijalnu odbranu sam pozvan 1991. i morao sam da se odazovem, jer bih u suprotnom bih završio na Vojnom sudu, bio bih izdajnik. Inače mene nijesu trebali da zovu na ratište jer sam od 1979. godine bio u civilnoj zaštiti. Sve vrijeme sam bio u prvim redovima, tamo sam slomio kičmu, pogodila me je i granata, a ni sam ne znam kako sam živ danas – priča Ristić.

Navodi da je neko umjesto njega nakon povratka sa ratišta trebalo da mu obezbijedi ostvarivanje prava na boračku nadoknadu, ali se to nije desilo jer su mu izgubili vojnu knjižicu.

– Moj život je agonija od 1995, bio je i prije toga ali ratište je posebna priča. U miru ja ne mogu da ostvarim svoja prava, uzalud sam se obraćao Upravnom sudu, dobijao sporove, pisao Vrhovnom, pa i Ustavnom, ništa od toga, kao da ne postojim. Nemam ja novca da plaćam advokate da me zastupaju, da pišu tužbe, žalbe i prigovore kako to zahtijevaju sve forme. Svakog mjeseca meni treba mnogo ljekova, a ja ih ne mogu kupiti i uzimam samo ono što dobijem na recept, a tu Bog sami zna kakve mi zamjene daju i kakvog je to kvaliteta. Imam oslabljeno srce, anginu pektoris, arterijsku hipertenziju, dijabetičar sam na inzulinu, lomio sam kičmu pa su mi samim tim kompletna leđa u užasnom stanju, imam iskrivljenje kičme, gubitak hrskavice u kukovima i koljenima, kamen u oba bubrega i žuči, morao sam da operišem oba oka, u suštini nemam zdrav organ, a na ratištu sam ostao bez 23 zuba. Od novembra 1991. do februara 1992. godine država me tretira kao najzdravijeg i najsposobnijeg za rad – ogorčen je Ristić.

M.S.

---

Ministarstvo bez odgovora
Iz Ministarstva rada i socijalnog staranja nijesu odgovorili na pitanja „Dana” zašto uporno odbijaju da Branku Ristiću iz Herceg Novog priznaju prava iz Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti. Takođe, pitali smo ih zašto nakon presuda Upravnog suda nijesu korigovali raniju grešku, kada su mu uskratili tražena prava.

Ministarstvo smo pitali da li je Ristić uskraćen za prava zbog nekog ličnog svojstva. S obzirom na to da je Ristić ratni veteran, kojeg je 90-ih godina država poslala na ratište, odakle se vratio kao invalidno lice, pitali smo i zašto država sada ne preuzme brigu o njemu, imajući u vidu da ga je upravo ova država poslala u rat u kojem je izgubio zdravlje.


Nijesu cijenili medicinsku dokumentaciju
Ristić navodi da nadležni organi od kojih je tražio priznavanje prava nijesu cijenili medicinsku dokumentaciju koju je dostavljao uz spise predmeta, a koja ide u prilog njegovom zahtjevu za ostvarivanje prava ratnog vojnog invalida.

– Posebno ukazujem da nije cijenjena uputnica za specijalistički pregled ili bolničko liječenje u vojno-sanitetskoj ustanovi Meljine od 10. februara 1992. gdje su na poleđini uputnice navedene dijagnoze bolesti koje sam zadobio u ratnim dejstvima sa kojima se dokazuje ispunjenost uslova za ratnog vojnog invalida – dodao je Ristić.