Vlada Crne Gore, Komisija za stambena pitanja, Ministarstvo rada i socijalnog staranja, centri za socijalni rad, Uprava za zbrinjavanje izbjeglica, Opština Herceg Novi, Uprava policije i Osnovno državno tužilaštvo Herceg Novi, institucije su kojima se bezuspješno već godinama za pomoć obraća žrtva nasilja E.M. ali odgovori ili ne stižu ili se sve završi na obećanju da će „preduzeti sve mjere i radnje iz njihove nadležnosti”. Poslednje u nizu obraćanja uputila je Zaštitniku ljudskih prava i sloboda, instituciji koja joj je i ranije odgovarala i dala preporuku nadležnima da je zaštite, što su, kako kaže E.M., svi ignorisali.

Ministar unutrašnjih poslova Mevludin Nuhodžić nedavno je poručio da je država odlučna da spriječi nasilje nad ženama i zaštiti žrtve, ali slučaj E.M. pokazuje suprotno. Ona navodi da je sa šestoro djece pobjegla iz porodičnog doma na sjeveru Crne Gore od supruga nasilnika, koji ju je brutalno i pred djecom tukao. Ona navodi da je njen bivši suprug osuđivan na zatvorsku kaznu, ali se poslije odslužene kazne vraćao kući i nasilje se ponavljalo. E.M. ističe da ni policija ni sudovi nijesu nasilniku izrekli mjeru udaljenja iz kuće ili zabranu prilaska žrtvi nad kojom je izvršio nasilje.

E.M. se obraćala Upravi za zbrinjavanje izbjeglica jer je raseljeno lice sa Kosova i tražila pomoć, ali joj nije odgovoreno. Od Komisije za stambena pitanja Vlade Crne Gore takođe je tražila pomoć, odnosno smještaj bez novčane nadoknade za nju i njeno šestoro djece, ali na njen zahtjev nadležni nijesu odgovarali. Potom je pomoć za rješavanje stambenog pitanja potražila i od Sekretarijata za lokalnu samoupravu.

– Ni na jedno moje zvanično obraćanje navedenim institucijama nijesam dobila nikakav odgovor – kazala je E.M.

Istakla je da joj je iz Centra za socijalni rad Herceg Novi odgovoreno da nije u njihovoj nadležnosti da rješavaju stambena pitanja, dok joj je iz Opštine Herceg Novi obećano da će je pozvati da joj pomognu, ali se to nije desilo.

– Obraćala sam se i Osnovnom državnom tužiocu u Herceg Novom zbog bivšeg supruga i još jednog lica zbog krivičnih djela ugrožavanja sigurnosti i uznemiravanja. Saslušana sam ali to je bilo sve. I dalje sam izložena uznemiravanju i maltretiranju od osobe koja je dva puta osuđivana na zatvorske kazne zbog nasilja u porodici i koja je povratnik u vršenju tih, ali i drugih teških krivičnih djela. Ovakav ignorantski i diskriminatorski odnos zvaničnih državnih institucija prema meni kao građanki i žrtvi nasilja u porodici, majci šestoro djece, koja su sa mnom preživjela nasilje u porodici, neshvatljiv je ponižavajući i omalovažavajući. O ovakvom odnosu prema meni mogu samo da nagađam, on može biti motivisan raznim razlozima, ali prvi koji mi pada na pamet je možda moja nacionalana pripadnost manjinskim narodima – priča E.M.

Ona kaže da je ovaj ignorantski odnos samo nastavak diskriminacije nastale eskalacijom porodičnog nasilja nad ženom i maloljetnom djecom, jer se ovakvim postupanjem i odnosom žrtve obeshrabruju da traže zaštitu. Kaže da je jednom dobila pomoć od Crvenog krsta i to dvije kese makarona, dva litra ulja, po dva kilograma šećera i brašna, kilogram pirinča i jedan šampon, što je za šestoro djece malo i za jedan dan.

M.S.

---

Krše Ustav
E.M. smatra da su institucije kojima se obraćala i pojedinci zaposleni u njima, kao njihovi predstavnici, napravili su propust u radu jer nijesu odgovorili na zahtjeve, odnosno nijesu postupali saglasno Ustavu Crne Gore kojim je propisana obaveza da odgovore.

– Po Ustavu svako ima pravo da se obrati državnom organu ili instituciji koja vrši javna ovlaštenja i od njih dobije odgovor. Logično tumačenje ove ustavne odredbe i njen smisao bi trebalo da bude, da građanin koji se obraća instituciji zahtjevom, ima pravo na odgovor i pružanje mogućnosti stranci, da ako je nezadovoljna odgovorom, koristeći raspoloživa pravna sredstva za zaštitu svojih prava i ista traži u daljem postupku – navodi E.M.