Borac za ljudska prava i funkcioner Demokrata Radenko Lacmanović kazao je u intervjuu za „Dan” da je u Crnoj Gori posebno ugroženo pravo na slobodu misli i javno izražavanje. Lacmanović, koji je i ekspert za zaštitu ličnih podataka, ocijenio je da su minulih godina Vlada i organi pod njenom kontrolom najčešće kršili ljudska prava i slobode.

•Proteklih godina prepoznati ste kao borac za ljudska prava i osnovne slobode. Minulih mjeseci u javnosti ste se pojavljivali kao funkcioner Demokratske Crne Gore. Bili ste i kandidat na poslaničkoj listi „Mir je naša nacija”. Koliko politika i borba za ljudska prava idu zajedno?

– Kolegama i prijateljima kada sam pristupio Demokratama kazao sam da se i kroz političku partiju želim baviti ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Ko je makar i površno u proteklim mjesecima pratio moje izjave mogao je jasno izvući zaključak da su svi moji nastupi u javnosti upravo bili usredsređeni na unapređenje ljudskih prava i sloboda. U dosadašnjoj opoziciji, a novoj vlasti, barem je to moj utisak, malo se pažnje poklanjalo ovoj temi, a takođe čini mi se da u samoj predizbornoj kampanji niko od učesnika izborne utakmice nije mnogo govorio o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Tu sam prepoznao prostor za djelovanje i na javnosti je da ocijeni da li sam ga dobro ili ne iskoristio. Inače, politika i ljudska prava i slobode mogu i treba da idu ruku pod ruku u društvima kakvo je naše, politika i političari najčešće ugrožavaju ljudska prava i osnovne slobode. U demokratskim zajednicama kakvoj težimo politika i političari su garant očuvanja i ostvarivanja ljudskih prava i sloboda.

•Koja su to polja na kojima se najčešće krše ljudska prava i ko to inače radi?

– Pitanje je prilično široko i zahtijevalo bi mnogo veći prostor nego što to dozvoljava ovakva vrsta intervjua za vaš list. Ipak u najkraćem, najčešće se krše ljudska prava osjetljivih ili kako bi se to reklo ranjivih, a ja bih kazao marginalizovanih grupa u društvu kakvo je crnogorsko. Ta prava najčešće su ugrožena zbog nacionalne, vjerske pripadnosti, političkog, filozofskog uvjerenja, rasne pripadnosti pa i statusa ili stanja u kojem se pojedinci nalaze. U samom izbornom procesu koji je iza nas, primjera radi, osobe sa invaliditetom nisu mogle da učestvuju na ravnopravan način. Ljudima sa nedostatkom vida, uprkos zakonskoj obavezi da na biračkim mjestima postoji šablon koji odgovara glasačkom listiću, nije bilo obezbijeđeno samostalno i tajno glasanje. Šablon nije pratio glasački listić, te je postojala opasnost da zaokruživanjem u prorezima koji su napravljeni, ne može se jasno prepoznati kome je birač koji je na taj način glasao dao povjerenje. Takođe osobama sa fizičkim invaliditetom koji su u invalidskim kolicima značajan broj biračkih mjesta nije bio arhitektonski pristupačan. Pokazalo se kao problem to što su police u biračkim kabinama bile prilično visoke, kao i same glasačke kutije za ljude niskog rasta ili one koji se kreću uz pomoć kolica. Prilikom reforme izbornog zakonodavstva o ovome se mora voditi računa.

Nepoštovanje člana 8 Konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama koje se odnosi na porodični i privatni život svakog od nas je prilično izraženo u Crnoj Gori. Svjedoci smo da je vlast često posezala za objavljivanjem podataka o nama pod izgovorom javnog interesa. Pritom ničim nisu dokazali da su oni čiji su lični podaci objavljeni ugrozili javni interes, primjera radi objavljivanje spiska o ljudima koji su se iz različitih razloga našli u samoizolaciji zbog Kovida-19. Svjedoci smo da su često dovedena u pitanje vjerska prava i slobode, koja takođe garantuje predmetna Konvencija. Ta prava se samo mogu ograničiti u mjeri i na način koji mora biti najminimalniji kako bi se izbjegle potencijalne opasnosti. Jasno je da u periodu za nama to nije činjeno. Hapšeni su vladike, sveštenici pod izgovorom zaštite zdravlja stanovništva, a zanemareno je da deset dana prije održavanja, primjera radi, litije u Nikšiću od 12. maja nije bio nijedan slučaj inficiranih virusom korona u Crnoj Gori, a ni tri nedjelje nakon toga.

Posebno je u Crnoj Gori ugroženo pravo na slobodu misli i javnog izražavanja, što garantuje član 10 konvencije o kojoj govorim. Koliko je samo ljudi privođeno zbog objavljivanja tekstova na društvenim mrežama o javnim funkcionerima. Posebno smo svjedoci pritiska na novinare i medije protiv kojih je često pokretan i sudski postupak upravo zbog njihovog prava da slobodno misle i izražavaju se.

Ne mogu da zaboravim ni situaciju kada je odlazeći premijer odlučio da objavi spisak sa imenima lica koja su tužila državu i dobila presude u njihovu korist, jer su im poslodavci uskratili prava iz rada i radnih odnosa. Predsjednik Vlade je pribjegao javnom sramoćenju ili stigmatizaciji što je metod koji je napušten u zemljama poput one prema kojoj je među prvima otvorio granice u ovo doba virusa korona. On nije sankcionisao one koji su zaposlene uskratili za određena prava, već je zamjenom teza pokušao da predstavi žrtve za neprijatelje države Crne Gore. Sjetimo se i primjera kada su iz baze Ministarstva unutrašnjih poslova, odnosno evidencije ličnih karata, medijima dostavljene fotografije koje su se nalazile u evidenciji ličnih karata građana koji su učestvovali na protesnom skupu u oktobru 2015. godine.

Često smo prisustvovali i prekomjernoj upotrebu sile od strane pripadnika policije prema učesnicima na javnim skupovima. Takve konstatacije smo mogli čuti i od onih koji se bave kontrolom rada policije, ali nismo bili u prilici da saznamo kakve su sankcije primijenjene prema neodgovornim pojedincima u tom vladinom resoru. Kroz nadzore koje je vršila Agencija u kojoj sam radio do kraja prošle godine utvrđeno je da su pojedini policijski službenici, pogotovo u trećoj smjeni, da li iz dosade ili nekog drugog razloga, često vršili zloupotrebu službenog položaja na način što su ulazili u baze ličnih podataka građana bez adekvatnog pravnog osnova. Najčešće im je kao pravni osnov bio Zakon o bezbjednosti u saobraćaju, čak i za one ljude koji nemaju položen vozački ispit, niti su ikad vozili.

Pravo javnosti da zna i na taj način vrši demokratsku kontrolu vlasti drastično je ugroženo izmjenama Zakona o slobodnom pristupu informacijama iz 2017. godine.

Iz prethodno saopštenog lako je izvući zaključak ko je najčešće kršio ljudska prava i slobode minulih godina, te da je to Vlada i organi pod njenom kontrolom. Ovo možda i ne treba da čudi imajući u vidu da je u prethodnom periodu na čelu izvršne vlasti bio čovjek koji je rukovodio tajnom policijom, odnosno Agencijom za nacionalnu bezbjednost, kojoj su ljudska prava i osnovne slobode bile nešto potpuno strano i nepoznato.

•Prilikom kandidature za ombudsmana imali ste najviše predloga od strane civilnog sektora. Ipak, predsjednik države je ignorisao tu činjenicu i odabrao drugog. Da li vas je to iznenadilo?

– Od šefa režima nisam očekivao podršku ali sam bio dužan da prihvatim kandidaturu ljudi koji su smatrali da to mjesto zaslužujem zbog urađenog, prije svega u Agenciji za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama. Od milion grešaka šefa režima, predlog kandidata u konkretnom slučaju za zaštitnika ljudskih prava i sloboda mu je bio najmanje loše rješenje. Čovjek koga je predložio bio bi i moj izbor da nisam bio na listi pretedenata za tu poziciju.

•Pripadate populaciji osoba sa invaliditetom iako na tu temu često ne govorite. Kako komentarišete ocjene civilnog sektora koje dolaze da tih ljudi nema dovoljno na mjestima odlučivanja, pa ni u uopšte javnom i političkom životu?

– U dobroj mjeri bih se saglasio sa prijateljima iz civilnog sektora. To svakako ne znači da pomaka nema, ali on nije ni izbliza dovoljan. Svjedoci smo da nam često i iz Brisela dolaze prigovori zbog nedostatka administrativnih kapaciteta. Ne mogu da se otmem utisku da do sada niko nije pokušao da u populaciji lica sa invaliditetom među kojima je mnogo onih sa visokom diplomom, akademskim zvanjima, što će reći, stručnih i obrazovanih, pokušao da potraži kadar koji nedostaje državi. Jasno mi je da još nismo na nivou zemalja poput Engleske ili nekih drugih u kojima slijep čovjek može biti ministar u više resora, ali se nadam da smo zajednica u kojoj će ipak biti sve više prostora da se ljudi iz populacije u kojoj sam pripadam nametnu i dokažu. Na novoj je vladi da promoviše i snažno afirmiše takav pristup i pokaže da se, između ostalog, i na ovom pitanju razlikuje od onih koji odlaze sa državnih funkcija. Lično svjedočim da i kroz moj primjer takvo vrijeme je blizu i treba da nas sve raduje.

M.M.K.

---

Problemi brojni ali se mogu riješiti
•Kazali ste da i u samoj predizbornoj kampanji učesnici izbornog procesa nisu se dovoljno bavili pitanjem ljudskih prava i osnovnih sloboda. Šta očekujete od nove vlasti na tom polju?

– Siguran sam da će se kroz, prije svega, adekvatna kadrovska rješenja na mjestima od značaja za ovu oblast pokazati drugačiji i odgovorniji pristup od onih koji su poraženi 30. avgusta na parlamentarnim izborima. Problemi su brojni, ali to ne znači da se ne mogu riješiti na kvalitetan način. U predizbornoj kampanji sam u ime koalicije na čijoj sam poslaničkoj listi obećao da ćemo za dvije godine zatvoriti zahtjevna pregovaračka poglavlja 23 i 24. To je realan rok u kome taj cilj može biti dostignut.