Vrijedno treniram, spremam se za olimpijadu u Meksiku 1968. Gotovo svakodnevno vozim od Kraljeva do Beograda i natrag. Jednoga dana sam tri puta kretao i tri puta se vraćao – bila kiša pa me mrzjelo da vozim po kiši. Treći put ipak odlučim da ne prekidam ritam treninga, odem i u Preljini kod Čačka udari me autobus u leđa pri brzini od 80 kilometara na sat. Bacio me više od dvadeset metara – sjeća se Radoš Čubrić najtežeg trenutka u životu.
Ipak – preživim. Pored ostalih povreda: pukla mi karlica u kuku! Gotovo, moja biciklistička karijera je završena. Ljekari me hrabre: budi sretan ako jednog dana uopšte ustaneš i opreš se na noge, i to sa štapom!
Dva mjeseca sam potom ležao potpuno nepokretan. To su bili neizdrživi bolovi – do smrti. Onda mjesec dana na intenzivne vježbe u centru za rehabilitaciju, pa u Matarušku banju na dalju rehabilitaciju. Počeo nešto malo da ustajem i krećem se po koji korak, ali ne daju bolovi, to je neopisivo...
Jednog dana ja tu u banji vidim neki sobni bicikl, bačen u jedan ćošak. Vele: pokvareno – za otpad. Zagledam ja malo i zaključim da se to može popraviti i aktivirati. Kažem Ljubici, mojoj supruzi, kad mi je došla u posjetu, šta da mi donese od alata i nekih dijelova i ja uzmem polako i popravim i osposobim taj bicikl, ali kakva vajda kad se ja ne mogu ni popeti na njega.
Ne odustajem, danima pokušavam i jednog dana uspijem. Trpim neopisive bolove, ali sjednem nekako na sedlo i počnem polako okretati pedale. Učinilo mi se da ću da poletim, iako sam gotovo jaukao od bolova u kuku...
Prvog dana sam izdržao možda pet minuta, onda iz dana u dan sve po minut-dva više, sve dok nisam počeo da mjerim i satima. Kad su bolovi koliko toliko uminuli znao sam i po pet sati da se ne skinem, da „vozim“ dok me umor ne slomi. Ostali pacijenti se krstili šta radim – mnogi nisu ni znali ko sam. Pitali nekog doktora Đukića jesam li lud.
– E, da ste svi ludi kao on i da ovako uporno vježbate, nijedan odavde ne bi izašao kao bogalj, niti bi vam više trebale banje i ljekari – odgovorio im doktor i pohvalio moju upornost.
Oporavim se ja, tako, počeo ponovo da vozim i pravi bicikl, ali sam još dugo morao rukama nogu da prebacim preko šipke kako bih uzjahao, još nisam mogao da je podignem od bolova. Saznaju nekako u Biciklističkom savezu Jugoslavije da ja opet vozim i eto mi jednog dana pismo: prema rezultatima postignutim do jula mjeseca ove godine, odnosno do moje povrede, imaš pravo i pozivamo te da dođeš u Opatiju na jednomjesečne pripreme reprezentacije. Odgovorim im ja i zahvalim što su me se sjetili, ali kažem da sam ja nesposoban za takmičenje i da ne računaju više na mene.
Oni uporni, valjda je neko htio da me tako nagradi za moj „minuli rad“, ponovo pišu i zovu da neizostavno dođem. Bio to februar mjesec, ovdje snijeg, nema šta da se radi i meni supruga kaže: pa idi kad te ljudi tako svesrdo zovu. I ja odem...
Ponesem i bicikl, počnem da treniram, ali vraga, ne mogu da izdržim, bolovi u kuku još nesnosni. Napravim pauzu po dan dva, pa opet. Posle dvadesetak dana, bogami, situacija poče da se popravlja. Ne mogu još da ustanem sa sedla u šprint, ali onako, sjedeći na sedlu vozim dobro.
Na otvaranju sezone, trka od Pule do Rijeke, ja šesti! To čudo! Niko i ne spominje pobjednika – već sam i zaboravio ko je bio – ja glavni junak: vratio se Čubrić!Sjutra: „A TKO DRUGI
NEGO ČUBRIĆ?“
Opet će ovaj da vozi
Bio tada ovdje u Kraljevu neki doktor Ljubinko Đorđević, posle jednom bio i ministar zdravlja. Koji dan posle udesa, on meni veli: Radoše, računaj da uz mnogo sreće i upornosti jednom možda i prohodaš... Sport i biciklizam zaboravi – o tome nema ni govora...
Meni pune oči suza, hoću da se ubijem.
Neki drugi doktor, Mujo Popović se zvao, ne da: jok, bre, opet će ovaj da vozi...!
Nisam krivio vozača
U tom udesu, u kojem sam teško povrijeđen, i ja sam bio malo kriv. Imao sam, ipak sreće da me autobus nije udario nekako sa strane, s boka, već u leđa. Ja sam letio šesnaest metara naprijed i autobus me umalo nije pregazio, jedva je zakočio. A autobus bio iz Kraljeva, poznao me vozač, poznali putnici... Ja ga posle nisam ništa teretio, šta će čovjek, nije me namjerno udario...
Piše: Budo Simonović