PIŠE: DR BRANKO BABIĆ
Osnovna, naročito spoljna obilježja država, vladara, naroda, grupacija, gradova, pojedinaca i sl. jesu zastave i grbovi. Ova simbolika može se pratiti još od V milenijuma p.n.e: Bliski Istok (Sumerci),zatim u Rimskom carstvu, Vizantiji, Mediteranu, Zapadnoj Evropi, Balkanu, itd. Zastave imaju posebno mjesto u predstavljanju države, njenih organa ili lica, kao i u raspoznavanju i rangiranju njenog starješinskog kadra.
U Crnoj Gori vojničke zastave imaju bitnu ulogu u načinu ratovanja, a njihovi nosioci, iako vidljiva i izložena čelna meta s barjakom u ruci, krčili su put kroz neprijateljske redove. Ustanova barjaktarstva i njegova funkcija je ne samo osobenost narodne crnogorske vojske već i crnogorskog društva u cjelini. Pod barjak se okupljala vojska. Pod njim se išlo u bojeve i ratove. Barjaktari, ponosni na tu uzvišenu čast, ne štedeći svoje živote, ginuli su pod tim svetim crnogorskim znamenjem, ne dozvoljavajući da padne u neprijateljske ruke.
Vojne zastave su „simbol pripadnosti, časti i borbenog jedinstva jedinice”. Zastavu čine: platno, najčešće obojeno, kvadratnog ili pravougaonog oblika; koplje, odnosno katarište na vrhu kojeg je koplje. Platno je jednim krajem pričvršćeno za katarište. Na platnu su heraldički atributi raznih oblika i sadržaja. Zastava je noviji termin. Prethodno se zvala horugva i steg. Kod Rusa horugva označava crkvenu zastavu, a steg je naziv za vojnu ili državnu zastavu. Izgleda da je „zastava” termin staroslovenskog porijekla. Vodi porijeklo od glagola „zastaviti” (kolac i na njemu platno – steg). „Barjak” je turska riječ. Kod Crnogoraca se odomaćio naziv „barjak”, „barjaktar”, „barjaktarstvo”. Kod Slovena i Albanaca „barjak” je i naziv za jedinicu pod oružjem. Zastava, steg – odnosno barjak – na engleskom „flag”, na njemačkom „flagg”, na francuskom „drapeau”, a na ruskom „znamя”.
Zastava je bila poznata još kod Starih Slovena. Stari Sloveni, iako mnogobošci, razvili su kult barjaka. Vojne barjake poštovali su kao svoje idole. Po završetku vojevanja čuvani su u glavnom hramu „gdje su im odavane božanske počasti”.
U rimskoj vojsci svaka legija posjedovala je zastavu sa karakterističnom predstavom životinja. Ovi znaci su najčešće uzimani iz kola dvanaest nebeskih znakova. Smatralo se da oni donose sreću. Ipak, „predstava orla u polijetanju” čest je znak na zastavama legija. U Srbiji, Kostalačka ploča, sačuvana je zastava sa predstavom glave bika.
Vizantijska vojska je bila podijeljena na turme, a ove na stegove (zastave). I stara srpska vojska sastojala se od „vojvodstva stegova”. Godine 820. Vizantija uvodi zastave. Misli se da su Vizantinci upotrebljavali zastave sa krstovima na crvenom svilenom platnu „koji među kracima ima četiri slova V” (Istorija srpskog grba, A. Solovjev, Melburn 1956, 28 – ovo se odnosi na carske zastave). Vizantijska vojska je u sastavu svojih odreda nosila vojne zastave sa slikom sveca. To je najčešće bila predstava Arhanđela Mihaila ili Sv. Đorđa. Čak je ponekad na zastavi bila predstava aždaje.
U feudalno doba (srednji vijek) pravo nošenja zastave imali su posjednici lena – vojničkih posjeda. A to pravo se širilo i na druge slojeve, zanimanja, pa i pojedince. Te zastave su mahom bile jednobojne, najčešće srebrne boje, od običnog svilenog platna. U X vijeku imale su slike zaštitnika. U doba krstaških ratova na zastave se unose vladarski grbovi. Vladari im dodaju i znak krsta.
Zastave u doba Nemanjića raznih su boja. Već 1281, pominje se zastava od čohe, crvene i plave boje. U doba cara Dušana javlja se i dvoglavi orao kao glavni simbol zastave. Ona je od svitnog platna, trouglastog oblika. Sastoji se od šest polja narandžaste, zelene i žute boje – na zelenom polju apliciran je šestokraki ili dvostruki krst, od neke zlaćane tkanine.
Međutim, na nemanjićkim zastavama se i prije cara Dušana javlja simbol dvoglavog orla. Smatra se da se dvoglavi orao kao simbol prvi put kod nas pojavljuje na haljinama ktitorske slike zahumskog kneza Miroslava, krajem XII vijeka (Crkva Sv. Petra kod Bijelog Polja).
Od kada datiraju podaci o zastavama južnoslovenskih zemalja u ranom feudalizmu? Za južnoslovenske zemlje u ranom srednjem vijeku postoje samo fragmentirani podaci o zastavama. Svakako jedna od najstarijih pouzdanih vijesti jeste molba dukljanskog kneza Mihaila iz 1078. godine, kojom traži od pape Grgura VII kraljevsku krunu i uz nju „steg i plašt”, kao znake kraljevske vlasti.
Zna se da je knez, odnosno kralj, a kasnije car i u srpskim zemljama bio i vrhovni vojskovođa. Vojvode su bili zapovjednici pojedinih jedinica. Važna obilježja ovih jedinica bile su zastave – stegovi. Po njima se i vojvode nazivaju stegonoše (vexillifer).
Za nas su od posebnog značaja „grossi de Brescova”, brskovski srebrni groševi (XIII vijek). Kovani su u Brskovu po ugledu na mletačke matapane. Na aversu je Sv. Stefan koji predaje zastavu srpskom kralju. Zastava je predstavljena sa krstom. Na reversu je predstava Hrista sa grčkim inicijalima. U kasnijim emisijama zastava se zamjenjuje krstom, „ili je na aversu samo predstava kralja na prestolu”.
(NASTAVIĆE SE)