PRIREDIO: DR VUKIĆ ILINČIĆ
Između dva svjetska rata Balkanološki institut u Beogradu temeljno je proučavao istoriju, ne samo srpskog naroda nego i ostalih na Balkanu. Saradnici ove institucije, koji su se bavili prošlošću Balkana, bili su ne samo sa južnoslovenskog prostora nego i iz cijele Evrope. Vladislav Skarić, autor obimnog članka, bio je direktor Zemaljskog muzeja u Sarjevu. Bavio se srednjovjekovnom i južnoslovenskom istorijom i karakterom turske vlasti na našim prostorima.
U članku pod naslovom Balkan pod turskom vlašću piše da „pri prosuđivanju odnosa balkanskih naroda i Turaka ni iz čega se ne vidi da su u tome igrale ulogu rasne i plemenske opreke ili razlike u kulturi. Turci su još u Persili i Anadoliji, miješajući se stoljećima sa drugim narodima, izgubili mnogo od svojih mongolskih osobina. Njihov se izgled toliko izmijenio da su stekli tjelesne osobine one mongolske mješavine, koja se od skorog vremena naziva „velika rasa“. U tom pogledu su dakle bili jednaki sa onim Turcima, koji su stanovali u Anadoliji. Boraveći vjekovima na Balkanskom poluostrvu i miješajući se sa hrišćanskim renegatima, oni su apsorbovali toliko balkanskih elemenata, da su kod većine njih iščezli i poslednji ostaci mongolstva. Odnos, uglavnom neprijateljske prirode, između balkanskih hrišćanskih naroda i Turaka, bio je posledica drugih uzroka, od kojih je vjerska razlika bila najvažnija. Zato su borbu hrišćanskih naroda i Turaka balkanski i drugi hrišćani smatrali borbom hrišćanstva sa islamom, te je stoga i poneki rat s Turcima nazvan krstaškim ratom.
Mnogo prije nego što su Turci zakoračili na Balkansko poluostrvo, jedan je balkanski narod došao u dodir s njima. To su bili Grci, koji su se u prvoj polovini 11. stoljeća neprijateljski sukobili sa seldžučkim Turcima u istočnoj Anadoliji. U dugotrajnim borbama zauzeše Turci Anadoliju, pa osnovaše sultanat sa sjedištem u Konji (Iconium). Pod kraj 13. stoljeća ikonijski sultanat se raspade na deset emirata. U tome su se bili pojavili novi Turci od plemena Oguza i nastanili se u sjeverozapadnom kraju Anadolije. Vođa im je bio Ertogrul. On osnova nov emirat, zavisan od ikonijskog sultana. Sin njegov Osman ( 1288–1326 ) proglasi se nezavisnim vladarom emirata, koji se po njegovom ocu zvao Ertogrul. Po Osmanu se nazva i dinastija i narod Osmanli.
Podržavajući konsekventnu i stalnu osvajačku politiku, Osmanlije istisnuše Vizantince s azijskih obala Mramornog mora, pa postadoše važan politički i vojnički faktor, s kojim su računali imperatori u Carigradu i pretendenti na vizantijski carski presto. U borbama za vlast imperatori i pretendenti su sklapali saveze sa Osmanlijama i seldžučkim emirima zapadne Anadolije i tražili od njih vojničku pomoć, a ovi su se rado odazivali, pa prelazili u Trakiju i Makedoniju. Tada su se Turci upoznali sa strateškim, političkim i ekonomskim prilikama ovih zemalja, te su docnije dolazili i nezvani, da za svoj račun plijene i hvataju roblje. Ubrzo se u Osmanlija pojavila težnja da i na Balkanskom poluostrvu šire svoju vlast. Prvi akt te politike bilo je zauzeće Galipolja 1354. god. Učvrstivši se na ovoj važnoj poziciji, i ne naišavši na jači otpor, Turci su vrlo brzo osvajali po Trakiji. Godine 1369. već su zauzeli Ardrijanopolj, a godinu-dvije docnije Filipopolj. Ovim je bila prekinuta veza Carigrada sa zapadnim zemljama Balkanskog poluostrva, a Bugarskoj je zaprijetila ozbiljna opasnost. Ni Vizantija ni Bugarska nisu imale snage da se brane.
Najjači otpor mogli su Turcima dati Srbi, čija se država tada prostirala do Egejskog mora i do ušća rijeke Marice. Iako velika, ni ova država nije imala baš toliko snage da Turke suzbije ili da zaustavi njihovu invaziju, jer su Srbi bili nesložni i velika im država bila je razbijena na više samostalnih oblasti. Pred ozbiljnom turskom opasnosti osnovaše južni srpski dinasti koaliciju da istjeraju Turke iz Evrope. Međutim, dogodi se neočekivani obrt. Jaka koaliciona vojska bude od znatno slabijih Turaka totalno potučena na Marici kod Černomena 1371. godine. Posledice su bile teške. Turci doduše ne anektovaše južnih srpskih zemalja, ali njihovi vladari postadoše sultanovi vazali, obavezni da plaćaju danak i da daju Turcima pomoćnu vojsku. Jedan dio Bugarske, država cara Šišmana, još prije toga je postao vazalan.
Kroz Makedoniju, koja je bitkom na Marici bila Turcima otvorena, prodrli su oni u arbanske krajeve, gdje su Balšići osnovali srpsko-arbansku državu od Epira do zetskih planina. Godine 1385. udare Turci na Balšu Balšića, pa mu razbiju vojsku na polju od Savra (danas se zove Musakija). Njegovu državu dade sultan arbanskom vlastelinu Leki Dukađinu, da njom upravlja kao turski vazal. Nezavisnost svoju su imale još tri srpske sjeverne države, kneza Lazara i Vuka Brankovića, i Bosna. No treća turska velika pobjeda, na Kosovu 1389. godine, dovela je u zavisan položaj ove srpske države, a poslije i Bosnu. U tom vremenu je i Carigrad pao u turske ruke (1453). Prije svršetka 15. vijeka cijelo Balkansko poluostrvo bilo je tursko“...
(NASTAVIĆE SE)