PRIREDIO: DR VUKIĆ ILINČIĆ
Skarić takođe daje i svojevrsnu karakternu, moralnu i psihološku komparaciju između Turaka i balkanskih hrišćana, govoreći o uzrocima relativno lakog i brzog turskog prodiranja u unutrašnjost Balkana. U ovom njegovom radu najbolje se vide i mentalitetske razlike između istočnjačke strpljivosti i lukavstva s jedne, i neobuzdane i nesređene slovenske plahovitosti s druge strane: „Prelazak Turaka u Evropu bio je koban za sve balkanske narode. Nije tome uzrok vojnička snaga Turaka, nego rastrojstvo koje je vladalo kod svih naroda na Balkanu. Otpora je bilo, kad jačeg, kad slabijeg, ali je on bio uzaludan jer moralne sile na hrišćanskoj i na turskoj strani nisu bile jednake. Moralne snage hrišćana i Turaka stajale su u jakoj disproporciji. Zato su Turci brzo širili svoju vlast, pa su zavladali cijelim poluostrvom za nešto više od sto godina. Kod hrišćana nije bilo „sloge, poštenja, reda, odanosti k državi, k dužnosti, k domovini, k veri”, nego je bilo „nenasite lične častoljubivosti i najbezobzirnije surevnjivosti...Tu se od vjekova produžavao i širio rascjep i međusobna borba, surevnjivost i otmičarstvo. Bezbroj gospodara mijenjalo se jedan za drugim, da svaki na svoj način globi i nasiljem obasiplje sela i gradove. I kad je sukob među hrišćanskom i muslimanskom vlašću nastupio; kad je postao neizbježan konačni pad pod inovernu vlast – istorija pokazuje, da je i u tim poslednjim trenucima malo ko našao dovoljno snage, da čini ono, što dužnost zapoveda.”
Na drugoj strani, kod Turaka, bilo je „jedinstvo i apsolutna lična centralizacija uprave; prostota naravi i ograničenost potreba; odanost svojim vođama, kadra da odoli i najsilnijim iskušenjima; gvozdena disciplina i pokornost bez pogovora; krepka prirodna snaga, još civilizacijom nesmekšana; poludivlji ukus za ratove, opasnosti i drska preduzeća; odanost i tvrdoća u vjeri, dotjerana do fanatizma, koja je borbi davala svoj poznati neodoljivi polet – sve su to bile strane neobične građanske i vojničke čvrstoće, skroz protivne gore navedenim slabostima, koje su se nalazile u svih naroda Balkanskog poluostrva.”
No, vrhovna turska vlast se „služila i drugim sredstvima, da utare put za osvajanje, sredstvima političke taktike. Turci su bili vješti političari. To su naučili od Vizantinaca, poznatih virtouza u političkom lukavstvu, naročito od onih koji su stupili u tursku službu i primili islam. Turska osvajanja su izvođena po planu koji je, čini se, bio uvijek isti. Zemlju, koju su namerjavali osvojiti, oni su izranije pripravljali za to. Čestim pljačkaškim pohodima svoje konjice unosili su strah i nesigurnost u narod, a tim su slabili i ubijali ugled vlasti, koja nije mogla pružiti narodu zaštite. Pljačkanjem su Turci iscrpljivali ekonomsku snagu zemlje. Ubijanjem i vođenjem u ropstvo proređivali su stanovništvo koje je, ukoliko se spasilo, bježalo u unutrašnjost pa su ostajali pusti granični krajevi. U narod su puštali glasove da će tu biti lakši danci kad dođe pod tursku vlast. A to nije bilo prazno obećanje, nego je odgovaralo istini. Intrigama među velikom vlastelom i članovima dinastija raspirivali su i inače veliku neslogu i nepovjerenje među njima.
U prvo vrijeme osvojenja nisu anektovali zemlju, nego su joj ostavljali autonomiju pod sultanovim protektoratom. Vazali su morali plaćati danak sultanu, davati mu pomoćnu vojsku, dozvoliti da u neke tvrđave kraj glavnih drumova Turci stave svoje posade, i puštati da turski četnici prolaze kroz vazalnu zemlju u dalje tuđe krajeve, da tamo pljačkaju, robe i unose strah i zabunu.
Osjećajući da se primiče kraj, hrišćanski su vladari pokušavali da odgode konačni pad, očekujući da bi prije pada mogao nastati kakav srećan obrt. Radi toga su, doduše teška srca, davali sultanima za žene svoje sestre i kćeri. Bugarski car Šišman dao je svoju sestru Tamaru, srpska kneginja Milica kćer Oliveru, a despot Đurađ Branković kćer Maru.” Ističući da je to često bilo kratkog daha ili da gotovo nikada i nije davalo očekivane rezultate, autor teksta, Vladislav Skarić, zaključuje da „ni ovakve žrtve nisu uvek pomagale, a i kad su pomagale, bilo je to za kratko vreme”, te da su Turci imali siguran način za obezbjeđivanje svojih interesa, a to je „prelaženje na islam hrišćana koji tako nisu samo izdavali hrišćanstvo nego su izneveravali i svoje pleme, te se pretvarali u Turke. Po shvatanju onoga vremena, to je bilo logično, jer su islam i turstvo bili istovetni pojmovi”...