PRIREDIO: DR VUKIĆ ILINČIĆ
Vladislav Skarić je jedan dio svog opširnog teksta posvetio i opisivanju prilika u vladajućim turskim krugovima, navodeći da znatan dio pripadnika tog sloja turskog društva ima hrišćansko porijeklo: „Hrišćanski renegati, koji zauzeše više položaje u vojsci i administraciji, učinili su Turcima velikih usluga u osvajanju i u organizovanju države. Velike turske vojskovođe i državnici prvih vekova bili su dobrim delom arbanski, grčki i srpski renegati. Mali je broj pravih Turaka bio na visokim položajima. Od velikog broja renegata, pomenuću Arbanasa Zgura, koji se god. 1444. borio na turskoj strani u boju kod Varne, pa Sagana, prvog vezira Mehmeda II, a iz docnijih vremena Ćuprilijće; od Grka Evremosa, Mihalje i Mahmudpašu Anđelovića, a od Srba Ahmeda Hercegovića i Sokolovića. Po mišljenju rumunskog historika Nikole Jorge, tursko je carstvo napredovalo sve dotle, dok su njim upravljali hrišćanski renegati, a počelo je padati, kad su vođstvo preuzele carigradske efendije.
Pošto je nestalo članova hrišćanskih dinastija i velike vlastele, koje su Turci isekli ili su izbegli u tuđinu, a neki prešli na islam, ostala je mala vlastela, građanski stalež i seljaci. Njih Turci nisu silili da pređu na islam. Šta više, potvrđujući privilegije njihovih crkvenih organizacija, ostavljajući im crkve i manastire, dali su im mogućnost daljeg hrišćanskog življenja. Ali su se poslužili njihovim vojničkim sposobnostima, pa ih upotrebljavali kao ratnike, većinom neregularnog karaktera. Ni na ovo ih Turci nisu silili, nego su ih mamili povlasticama, koje je u turskom carstvu imao svako, bez obzira na veru, ko je vršio makar kakvu vojničku službu. Vojnici hrišćanske vjere nisu davali ni harača, koji je inače plaćao gotovo svaki odrasli nemusliman. Zato i vidimo sve do kraja 17. vijeka u turskoj vojsci mnogobrojne hrišćane.
Pokoreni hrišćani, izuzevši renegate, nisu se lako mirili sa gubitkom svojih država, pa su se uzdali da će povratiti svoju izgubljenu versko-nacionalnu slobodu pomoću hrišćanskih katoličkih država. To je uzdanje bilo živo u 15. i 16. vijeku. Pomoć je iščekivana od pape, Španije, Mletaka i Ugarske. I pomoć je dolazila s te strane, ali je oslobođenje turskih hrišćana izostalo. Osvajanja po Ugarskoj u 16. vijeku ubila su potpuno otporni duh balkanskih naroda. Kako su tada mislili balkanski hrišćani, dobro je prikazao jedan putnik koji je god.1530.putovao kroz Bosnu. Njemu su bosanski hrišćani kazivali da su oni sa velikom čežnjom očekivali pomoć i oslobođenje od ugarskih i austrijskih hrišćana, ali su se uvjerili, da i oni slušaju turskog cara i mole ga za mir. Jedan rezigniran i očajan hrišćanin mu je rekao:“Kada vi nećete da pomognete nama, mi ćemo pomoći Turcima, da i vas teraju.“
Govoreći o otporu hrišćana prema turskoj vlasti, autor navodi da su mnogi od njih „očajni, a zbog konspiracija sa turskim neprijateljima često puta i kompromitovani, bežali iz Turske u Dalmaciju, Hrvatsku i Ugarsku, pa su u ovim zemljama kao uskoci i organizovani graničari nastavljali borbu protiv Turaka. To su bili begunci iz srpskih zemalja, zvani Rašani. Oni su u službi austrijskih vladara učestvovali u svim borbama protiv Turaka od 16. do 19. vijeka. Ali hrišćani, koji su ostali u Turskoj, imali su s Turcima kakav-takav snošljiv život. Sultan im je dao crkvenu samostalnost i nije im dirao u plemensku i knežinsku autonomiju, koja je imala oslonca u vojnicima hrišćanima u turskoj službi. Ukoliko se ipak nisu mogli sačuvati od nasilja, koja ni sultan nije mogao sprečiti, odmetali su se mnogi u goru, pa su kao hajduci vršili represalije nad nasilnicima, svetili im se ili ih strahom od osvete primoravali da nasilja umanje.
Svoje zamašne planove, da preko Ugarske prodru dalje u srednju Evropu, Turci nisu mogli ostvariti, jer u 16. i 17. vijeku Turci nisu bili više ono što su bili u 14. i 15. vijeku, i njih je zahvatio onaj moralni kvarež zbog koga su ispropadale balkanske hrišćanske države. U najvećem naponu turske države, za vladanja sultana Sulejmana (1520–1566), pokazivali su se znaci dekadencije u socijalnom životu, u administraciji i u vojsci. Carevina je imala još po koji uspjeh i u prvoj polovini 17. vijeka, ali je već u drugoj polovini istoga vijeka počelo propadanje“, zaključuje autor u tekstu ovu tematiku.
(Nastaviće se)