PRIREDIO: DR VUKIĆ ILINČIĆ
Značajan dio članka Vladislav Skarić posvećuje pokušajima balkanskih hrišćana da se odupru turskoj dominaciji, ali i nastojanjima da se kroz vjekove ne ugasi iskra nacionalne samosvijesti i želje za slobodom. Navodeći da je druga polovina 17. vijeka označila početak kraja turske imperije, autor piše dalje da su prodiranjem hrišćanske vojske na Balkan i prvim turskim porazima „oživele nade balkanskih hrišćana”. U ratu 1683–1699. sultanovi hrišćanski podanici Srbi, Arbanasi i Grci izdašno su pomagali Austriju i Mletke. No hrišćanski san o oslobođenju ne ispuni se ni ovoga puta. Tursko je carstvo imalo još vojničke snage da spriječi ili bar odgađa svoje raspadanje. U ratu su malaksali i turski neprijatelji. Turska vojnička snaga je doduše malaksavala, jer je unutarnja dezorganizacija rastakala životne snage carevine. Ali je raspadanje išlo lagano, pa je trebalo da se pojavi još jedan turski neprijatelj, Rusija, da Turska, sada podržavana od drugih evropskih država, polako u etapama, daljih 200 godina izgubi skoro sve svoje zemlje u Evropi.
Hrišćani, koji i poslije velikoga rata 1683–1699. ostadoše neoslobođeni, trpjeli su mnogo. Posledice rata bile su, naročito za Srbe, veoma teške. Ugledni ljudi i narodne vođe, ukoliko nisu izginuli, morali su emigrirati. Onima što su ostali na kućnom pragu, pa se kako-tako izmirili s Turcima, pogoršalo se stanje. Privilegije, što su ih imale narodne starješine, ukinute su. Turski bjegunci iz Dalmacije, Hrvatske i Ugarske, koji su tamo izgubili spahiluke i agiluke, nastanili su se po Bosni i po Srbiji, gdje su dobili spahiluke i agiluke izbjeglih Srba. Sa izbjeglim narodnim vođama i sveštenstvom izbjeglo je i nešto naroda. Ovi bjegunci, koji su se nastanili u Ugarskoj i Sremu, organizovali su tamo srpsko kulturno težište. Zaostali proređeni srpski narod, naročito u krajevima koji su bili bliže arbanskoj etničkoj oblasti, bio je izložen nasiljima muslimanskih Arbanasa. Ovi su silazili sa svojih planina, napadali su srpske ratare i otimali im zemlje koje su ovi stočarski gorštaci pretvarali u livade i pašnjake. Zato je agrikultura ovih krajeva nazadovala, a etničke prilike se počele mijenjati na štetu srpskog elementa koji je i dalje uzmicao pred arbanskim napadačima. Ovaj proces je išao u račun političkim planovima Turske, pa su vlasti pustile Arbanase da rade šta hoće, jer su im oni bili pouzdaniji od Srba.
Srbi, kod kojih je crkva i narodna pjesma podržavala tradicije iz starog doba državne samostalnosti, našavši se u pogoršanim prilikama i dalje su žudno očekivali svoje oslobođenje, pa su pomagali svaku akciju protiv Turaka koja je dolazila čas od Austrije čas od Rusije. Naročito se sada ističe Crna Gora. Od godine 1499. ova je mala brdovita zemlja bila u sastavu turskog carstva, ali su veze koje su je vezale za carstvo bile labave. U velikom ratu 1683–1699. Crnogorci su pomagali vojničku akciju Mletaka protiv Turske. Od toga vremena se Crna Gora smatrala slobodnom zemljom. Kad je u 18. vijeku mletačka snaga počela malaksavati, Crnogorci su se okrenuli Rusiji, s kojom su bili duhovno vezani verom, pa su pomagali gotovo svaku rusku akciju protiv Turaka.
Započeto ratovanje s Turcima u drugoj polovini 17. vijeka Austrija je nastavila i u 18. vijeku, pa je vodila s njima tri rata (1716–1718,1736–1739,1789–1791). Balkanski Srbi su pomagali Austriju svojim dobrovoljačkim odredima, naročito u trećem ratu, kada su srbijanski dobrovoljci formirali odrede „frajkoraca“. No austrijski su se ratovi svršavali uglavnom sa neuspjehom, pa su Srbi i dalje ostajali u turskom podanstvu i snosili posledice svoje izdaje. Osvjedočivši se, da je uzdanje u austrijsku pomoć varljivo, Srbi su stekli uvjerenje da se moraju uzdati samo u svoju snagu.
U tom uvjerenju digli su Srbi u Beogradskom pašaluku godine 1804. ustanak, koji je imao znatna uspjeha. Oslobođena Srbija formirala se kao država pod voždom Karađorđem Petrovićem i održala se do 1813. Tada su Srbi, prepušteni potpuno sami sebi, podlegli turskoj nadmoći. Ali samo za kratko vrijeme. Godine 1815. Srbi se opet pobuniše. Kako su ovoga puta prilike za njih bile bolje, obrazova se nova srpska državica pod knezom Milošem Obrenovićem, zavisna doduše od Turske, ali sa toliko životne snage da se kroz sve unutarnje i spoljašnje neprilike održala, proširila i najposlije oslobodila i druge Srbe, pa Hrvate i Slovence, i stvorila državu Jugoslaviju, navodi u tekstu Skarić, završavajući poglavlje koje je posvetio prikazu borbe Srba protiv dominacije i vlasti Turaka, a položaju preostalih balkanskih naroda, prvenstveno Grcima, Bugarima i Albancima, posvećujući posebno poglavlje.
(Nastaviće se)