<br />
Pjesnik Ganin je uhapšen krajem 1924. godine pod optužbom da pripada odredu ruskih fašista. Ganin je, međutim, ubijen zbog svog manifesta o miru i slobodnom radu.
Njegovi pogledi oštro su se mimoišli sa ideološkim principima partije na vlasti. Citiramo jednu rečenicu: „Iza svih riječi komunizma o slobodi, jednakosti i bratstvu naroda stoji smrt i razaranje, razaranje i smrt.“
Ganin je na policijskim saslušanjima uvijek naglašavao da mu je Sergej Jesenjin samo prijatelj i da ne dijeli njegove političke stavove. Međutim, prema brojnim svjedočenjima, Jesenjin nije izbjegao poziv na saslušanje u GPU.
Ganin i još trinaest pjesnika, proznih pisaca i novinara strijeljani su u martu 1925. godine. Jesenjin se tada nalazio na Kavkazu i teško je preživljavao smrt svog prijatelja.
I ovu pjesmu Jesenjin od početka posvećuje nikome drugome nego Alekseju Ganinu. Čak iako pažljivo pročitate samo ove dvije sačuvane strofe, jasno je da se ne govori o oproštaju sa životom samog pjesnika, nego oproštaju pjesnika sa svojim prijateljem.
Postoje sumnje da Jesenjinova pjesma nije predsmrtna zabilješka i da je napisana pola godine prije njegove smrti. Skeptici primjećuju da je Sergej mogao da je napiše ranije i da ju je prepisao svojom krvlju, odnosno iskoristio u predvečerje svoje smrti. Ali, je li mogao da je prepiše sam?
Dana 28. decembra 1925. godine pjesnik Sergej Jesenjin pronađen je obješen u sobi br. 5 u hotelu „Angleter“. Predsmrtna zabilješka nije nađena. Pojavljuje se tek narednog dana. Elegija „Doviđenja, druže moj, doviđenja“ nije posvećena Volfu Erlihu, kako se pretpostavljalo, već strijeljanom prijatelju Ganinu.
Ekspertiza krvi nije urađena. Zašto? Jedini dokaz da je Jesenjin uoči smrti ipak napisao pjesmu svojom krvlju mogla bi biti svježa rana na tijelu, kao što je rez vena na ruci. Takve rane ima na njegovom tijelu, ali ona nije nešto što rasvjetljava događaj, nego ga još više zapliće.
U zapisniku inspektora Nikolaja Gorbova piše: „Prilikom skidanja tijela sa konopca i posmatrajući ga bio je primijećen rez na njegovoj desnoj ruci, ogrebotine na zglobu lijeve ruke, modrica pod lijevi okom...“
Pretpostavite sami. Nema mastila. Rastrojen, Sergej Jesenjin odlučuje rano ujutro da izvrši samoubistvo uveče. Prilično čudno. Sjeda za sto, reže venu na desnoj ruci. Piše... Međutim, Jesenjin je, kao većina ljudi, bio dešnjak. Dakle, pisao je desnom rukom. U tom slučaju nije lako sjeći venu na desnoj ruci, bolje reći nelogično je, pošto bi krvarila i po papiru. Ali, ne treba tražiti logiku u ponašanju samoubice.
U knjizi „Pravo na pjesmu“ Volfa Erliha, između ostalog, piše: „ U 20 časova sam odlučio da odem. Pozdravili smo se. Malo kasnije, vratio sa se jer sam zaboravio novčanik. Jesenjin je sjedio za stolom opušteno, bez jakne, umotan u kaput. Pregledao je stare stihove. Na stolu je bila otvorena fascikla. Potom smo se oprostili. “
Sjutradan je portir posvjedočio da je oko 22 sata kod njega došao Jesenjin s molbom: „Nikoga ne puštajte u sobu! “ Iz ove molbe – nikoga ne pustiti –izvučen je logičan zaključak da je Jesenjin već razmišljao o samoubistvu. Ali, drugi kažu da je moguće i drugačije. Jesenjin se plašio nezvanih gostiju.
U knjizi sjećanja Elizabete Ustinove „Četiri dana Sergeja Jesenjina“ navodi se: „Otišla sam 28. da pozovem Jesenjina na doručak. Dugo sam kucala. Erlih je došao i oboje smo kucali. Na kraju sam pitala upravnika da otvori sobu kalauzom. Upravnik je otvorio i ušao. Potom sam i ja ušla u sobu. Krevet je bio nedirnut. Otišla sam do otomana, bio je prazan. Na divanu nikog. Podigla sam oči i vidim ga u omči, pored prozora.“
Dakle, upravnik je otključao i ušao. Pitanje: kako je mogao upravnik tako da postupi?
Vasilij Mihajlović Nazarov se poslije revolucije bavio čuvanjem stanica, skladišta i karakterističnim operacijama kao komandir voda lenjingradskog 18. puka GPU. Za upravnika „Angletera“ imenovan je 14. marta 1925. godine.
Kasnije se udovica upravnika Nazarova, sjetila da su njenog supruga pozvali 27. decembra uveče povodom nečega što se desilo u hotelu. Kako pretpostavlja, radilo se o smrti Sergeja Jesenjina kasno uveče u deset sati. Ali kako kada je u to vrijeme Jesenjin rekao portiru da nikoga ne pušta u sobu? Dakle, bude upravnika „Angletera“ i ne može se objasniti kao puka slučajnost. Ipak, nelogično... (Nastaviće se)
Piše: Veselin LAZAREVIĆ