PIŠE: MILjAN STANIŠIĆ
Nakon upokojenja igumana Josifa Boškovića 1783. godine, na mjesto igumana Ostroškog manastira postavljen je Petronije Damjanović iz Požara, koji je upravljao manastirom od 1784–1805. godine. To je bilo vrijeme kada su Bjelopavlići vodili žestoke borbe, protiv višestruko brojnih turskih snaga, u poznatim bitkama na Ćuriocu 1792. godine i Martinićima 1796. godine i izvojevali veličanstvene pobjede, u čemu je njegova podrška tim uspjesima bila značajna. Njegovom zaslugom podignuta je 1800. godine velika kuća („Vladičin dom”) za potrebe manastira, kod kasnije izgrađenog Donjeg manastira. Prije njega je kuću u „stijeni, u kojoj su bili konaci, sagradio i iguman Stefan Pavićević. Iguman Petronije je bio veliki junak. Lično je predvodio oko 400 Bjelopavlića u ispomoć Župljanima, da protjeraju tursku upravu iz tog mjesta. Oni su bili brojni i dobro utvrđeni. Odlučujuću ulogu u tome je odigrao upravo iguman Petronije Damjanović. Kako je jedan od Ferizovića (islamizirani mještanin) dovodio bolesna sina u manastir Ostrog i ozdravio, bio je u prijateljskim odnosima sa igumanom Damjanovićem, pa je tu okolnost iguman iskoristio. Naime, on je sa oko 400 Bjelopavlića došao iznad Župe i rasporedio ih, pa je onda poručio Ferizoviću da hitno bježe iz Župe jer je došla brojna ruska vojska. Oni vidjeći na obroncima iznad Župe u daljini brojnu vojsku, pozva sve Ferizoviće, koji povjerovaše u tu priču i pobjegnu za Nikšić. Nakon toga njihove kuće, kule i bedemi su bili razrušeni i popaljeni i oni se nikada više nijesu vraćali u Župu.
U jednom boju kod Spuža iguman Petronije je uspio da u borbi posiječe Turčina, a oružje od njega čuvalo se kao trofejno u kući Damjanovića u Požaru. U manastiru se nalazi i skupocjeni štap igumana Petronija, koji je donesen iz Boke, a tamo ga je bio založio kao garant za dobijenu municiju. U „Opštem listu” Ostroškog manastira u zapisima iz vremena igumana Petronija nalazi se njegov pečat koji je bio u obliku elipse sa natpisom: „PETRONIJE DAMJANOVIĆ–IGUMAN OSTROŠKI”.
Neki istoričari navode da je posle igumana Petronija za starješinu Ostroga postavljen 1805. godine arhiepiskop Josif Pavićević. Međutim, činjenica je da od 1805–1810. godine iguman bio Đorđije (Georgije) Vujadinović iz sela Podvraća. Tako se kao iguman manastira Ostroga pominje u jednom zapisu iz 1808. godine u vezi kupovine vinograda: „1808. Znano budi kako dođe Manojlo Milošev iz Požara, i prodade igumanu Đorđiju (Vujadinoviću) motiku vinograda, koja bješe zajedno sa manastirskijem vinogradom. Zove se Gradac. Pomeđaš mu je Radoš Perkov. I dade mu više rečeni iguman Đorđije cekina tri mletačka. Svjedoci: knez Boško Damjanović, Đuro Ćirakov, Radoš Perkov, pop Živalj. Pisa pop Stojan”. Pored toga što je iguman Đorđije bio duhovnik, odlikovao se velikom hrabrošću, vojničkim umijećima i komandnim sposobnostima. Uz to umio je da reče po onoj narodnoj „popu pop, a bobu bob”. To opisuje Petar Šobajić („Bjelopavlići i Pješivci”) kako se iguman Đorđija suprotstavio Petru I, kojega je smatrao odgovornim za stradanje Bjelopavlića u jednom boju sa Turcima 1809. godine, zbog njegove loše komande: „Došav na Planinicu, zavadi se Đorđije sa vladikom, rekao mu: „Što učini dobošaru njeguški, te iskla ovoliki narod” i trgao bio mač na njega. Vladika povikao, kažu, tada nekom popu Novu: „Ne daj me, pope Novo, od ovog divljeg jarca ispod Nezbroja (strana iznad Podvraća)”. Ovaj slučaj možda je bio i razlog zašto je umjesto igumana Đorđija na njegovo mjesto ubrzo došao (1810. godine), za starješinu manastira Ostrog, arhimandrit Josif Pavićević.
Njegovo junaštvo opjevano je u pjesmama, kao u onoj „Boj na Morači 1819. godine”, koju je sastavio Petar II Petrović Njegoš („Ogledalo srpsko”). U njoj navodi da mu se obratio vladika Petar I: „Pa je treću knjigu opravio/ u Ostrogu igumnu Đorđiji,/ ovako mu u nju nakitio:/„Tope pali, a kupi Brđane,/ evo turske vojske na Moraču,/ da s Turčinom krvcu prolijete”. On je sa razvijenim barjakom u Ostrogu okupio Bjelopavliće i druge i pošli su u boj put Morače. U pjesmi se ističe iguman Đorđija – „Pred vojskom je od Ostroga bane/ na njegova široka dorina-/ a kakav je od Ostroga bane:/ na rame mu vezana šišana,/ a o bedrih duga gadarija,/ a na rame džida oblivena,/ a od po nje vukom opšivena,/ na vrh džide od međeda glava,/ zinula je kao da je živa,/ a za banom druge poglavice”. Dalje se opisuje tok borbi i uloga igumana Đorđija: „Dok od Kape pukoše gromovi,/ a u tursku vojsku udariše;/ to ne bjehu nebesni gromovi,/ no to bješe od Ostroga bane,/ pored njega Mrkoje serdare,/ na tursku mi udariše vojsku;/ s svake strane prevrćući Turcima,/ Turci bježat pleći obrnuše,/ a Srbi ih muški poćeraše”. Na kraju se ističe ishod bitke – „Srbima se umoriše ruke/ sijekući uz Rzaču Turke,/ od Srbalja malo ko pogibe,/ od Turaka malo ko uteče:/ Bogu hvala, Srbi zadobiše”.
(Nastaviće se)