Priredio: Miladin VELjKOVIĆ
Kao i konzul, vicekonzul Konstan je upozorio da proces u Zagrebu nije bio normalan u pravom smislu riječi: to je bio sud koji je radio, dijelio pravdu po naređenju režima. U njemu nije važila normalna procedura, dokazi se nijesu uvažavali, a nesigurni svjedoci se nijesu pozivali da daju izjave. Za to su se koristili mnogi, i često neprihvatljivi razlozi i obrazloženja. Neki svjedoci su bili proglašeni „starim fašistima”, kojima nije bilo mjesta u narodnom sudu. Za suđenje je rekao da je predstavljalo u mnogo čemu „melodramu”. Javni tužilac je bio junak, a odmah do njega predsjednik suda; optuženi su proglašeni nedoličnim, mangupima. Publika je predstavljala „kliku” koja, iako je predsjednik suda stalno prijetio, nije nijedanput izbačena iz dvorane. Retorika javnog tužioca bila je partizanska i narodno-frontovska. U zaključku, Konstan je naglasio da je cilj suđenja bio da ponizi Katoličku crkvu pred očima naroda time što će osuditi njenog poglavara, i optužiti „međunarodnu reakciju” za podsticanje otpora u zemlji. To su bile dvije snage kojih su se komunisti najviše plašili, zaključio je Konstan.
Prvi protesti protiv presude u Zagrebu došli su istog dana. Jedanaestog oktobra zamjenik državnog sekretara, Din Ačeson, održao je konferenciju za štampu u Vašingtonu. Tom prilikom izrazio je „zabrinutost i duboki strah” zbog očevidne neobjektivnosti suda i presude nadbiskupu Stepincu. Dodao je da su SAD već duže vrijeme bile zabrinute zbog stanja vjerskih sloboda u Jugoslaviji. Pošto vlada nije primila izvještaj sa suđenja, nije bio u stanju da kaže ništa konačno. Upozorio je na to da je objektivnost suđenja bila najveća briga. Ačesonove riječi dočekane su mnogim pitanjima, koja su podstakla nove odgovore. Ačeson je podsjetio da je jugoslovenska vlada potpisala Povelju Ujedinjenih nacija u kojoj se isticala važnost građanskih sloboda. Podsjetio je da je američka vlada, prilikom priznavanja Jugoslavije, dobila uvjeravanja od maršala Tita da će građanske slobode biti poštovane. Jugoslovenska vlada je dala takva uvjeravanja u noti od 2. aprila 1946. godine. U noti američke vlade od 22. decembra 1945. godine, upućenoj povodom uspostavljanja redovnih diplomatskih odnosa, ukazivalo se da to nije trebalo da se shvati kao podrška politici jugoslovenskog režima, njegovih metoda ili propusta da ostvari garancije o ličnim slobodama. Na pitanje da li je priznao postojanje razlika u pravnim sistemima dvaju zemalja, Ačeson je odgovorio da je bio toga svjestan, ali da je svim sistemima bilo zajedničko poštovanje načela izraženih u Povelji Ujedinjenih nacija. Na pitanje da li je Vatikan zahtijevao američku intervenciju kod jugoslovenske vlade, Ačeson je odgovorio da takav zahtjev nije bio primljen. Njegova izjava nije se smjela shvatiti kao intervencija, mada nije bio siguran kakav će biti stav vlade SAD kad se utvrdi da je presuda predstavljala povredu Povelje UN. Ačesonova izjava, bez obzira na njenu nepotpunost, predstavljala je prekor jugoslovenskom režimu zbog povrede ljudskih prava.
Dan kasnije, jugoslovenski ambasador u Vašingtonu, Sava Kosanović (sestrić Nikole Tesle – prim. M.B.), objavio je odgovor na Ačesonovu izjavu. Ukorio je zamjenika državnog sekretara zbog njegove izjave, koja nije raspolagala potrebnim obavještenjima. Upozorio je da je i sam zabrinut zbog kršenja ljudskih prava. Podsjetio je da su na osnovu jugoslovenskog ustava svi građani jednaki, da u tome nema izuzetaka. Oni koji su napadali jugoslovensku vladu smatrali su da nadbiskup ima privilegovan položaj zbog svoje dužnosti. Potom je naveo sve što je Stepinac počinio ili nije tokom rata i nakon njegovog završetka, označivši njegove postupke zločinačkim. Pitao se kako je Katolička crkva bila spremna da brani čovjeka odgovornog za takva djela i postupke. Osvrnuvši se na Ačesonovu izjavu, Kosanović je napomenuo da je samo jedan američki građanin bio izveden pred sud u Jugoslaviji, a ne više njih, kako je to rečeno u izjavi zamjenika državnog sekretara. Podsjetio je da je ambasador Paterson izjavio da je suđenje bilo objektivno. Polemika je tek počinjala.
Dan nakon izricanja presude u Zagrebu, 12. oktobra, biskup Herli je izjavio dopisniku lista „New York Times” da će Vatikan bez obzira na kaznu zatvora od šesnaest godina, nastaviti da nadbiskupa Stepinca smatra poglavarom Katoličke crkve u Jugoslaviji. Takva odluka bila je u skladu sa crkvenim zakonima, pošto ga je sudska presuda samo „sprečavala” da obavlja dužnost. Dan kasnije, 13. oktobra, biskup Herli je u pratnji upravnika zatvora posjetio Stepinca. U razgovoru sa američkim konzulom rekao je da je nadbiskupa našao povučenog, ostarjelog, ali neumanjene snage i odlučnosti. Iako je imao pravo da se žali na presudu, Stepinac je odbio da to učini. Nakon susreta sa nadbiskupom, Herli je otputovao u Beograd. Vatikan i nadbiskup zauzeli su nepomirljiv stav. Kao što smo već kazali, Stepinac je počeo da izdržava kaznu u zatvoru u Lepoglavi. Tu je dobio tri prostorije i mogućnost da u njima služi mise.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.