Ubrzo nakon Ačesonove konferencije za štampu, prispjela je vijest da je nadbiskup vestminsterski kardinal Bernard Grifin, razgovarao sa britanskim premijerom Klementom Atlijem i državnim sekretarom za inostrane poslove Ernestom Bevinom. Tražio je da daju izjavu o suđenju u Zagrebu. Obojica su odgovorili da bi njihova izjava predstavljala uplitanje u unutrašnje poslove druge zemlje. Zbog toga su odbili kardinalov zahtjev. Crkveni velikodostojnik je bio uporan. Narednog dana uputio je apel mnogim istaknutim ličnostima u svijetu, uključujući članove britanske vlade, u kome se zalagao za Stepinčevo oslobađanje. Po Grifinovim riječima, nadbiskup je osuđen zato što se protivio politici jugoslovenske vlade. Nijedna od optužbi iznijeta protiv njega nije se mogla dokazati. Posebno se zadržao na optužbama o nadbiskupovom saučesništvu u ustaškim zločinima za vrijeme rata. Grifin je tvrdio da je Stepinac učinio sve što je bilo u njegovoj moći da spriječi zločine: 14. maja 1941. godine uputio je pismo Paveliću u kome je osudio klanje u Glini, a nekoliko dana kasnije i pismo protiv mjera koje je vlast donosila u pogledu Srba i Jevreja. Upozorio je da nadbiskup nije imao nikakvog udijela u nasilnom pokrštavanju Srba i da nije održavao bliske odnose sa Pavelićem. Naveo je da se ustaška vlada žalila u Vatikanu na držanje nadbiskupa, čak ga stavila u kućni zatvor zbog propovijedi koju je održao oktobra 1943. godine u kojoj je osudio represalije okupacionih vlasti nad narodom. Zbog njegovih izjava ministar inostranih poslova NDH zabranio je decembra 1943. godine novinarima da objavljuju bilo kakve Stepinčeve izjave. Na kraju, napomenuo je da su mnogi ljudi u Jugoslaviji dugovali život nadbiskupu Stepincu. Kardinal je želio da probudi savjest čovječanstva, podstakne odgovorne na akciju i osudi režim u Jugoslaviji za napad na Crkvu i njene istaknute prelate.
Izvještaj britanske ambasade u Beogradu o sudskom procesu u Zagrebu podudarao se u mnogo čemu sa izvještajima Amerikanaca. To je bila, uistinu, opšta analiza prilika i okolnosti koje su dovele do suđenja. Pošto je ponovio mnogo poznatih pojedinosti o suđenju, sastavu suda, optužnici, odbrani optuženog, saslušavanjima, dokaznom postupku i svjedocima, pisac izvještaja je upozorio da javni tužilac nije raspolagao potrebnim dokazima za svoju tužbu, prije svega za nadbiskupovu djelatnost nakon oslobođenja. Naglasio je da su ljudi iz nadbiskupove okoline održavali veze sa odmetnicima (križarima), ali da on nije bio upoznat sa tim. Jedino opravdana optužba bila je njegova saradnja sa Pavelićem, koju je nadbiskup prikazao kao pitanje pokornosti crkvene vlasti svjetovnoj. (...) Za razliku od Amerikanaca, pisac izvještaja nije pokazivao visoko uvažavanje za Stepinca i njegovo držanje; imao je rezervi prema njegovoj politici i duhovnoj snazi. Po njegovom uvjerenju, nadbiskup je bio još jedan od onih bigota kakvih je bilo više u redovima visoke hijerarhije. Za njega se nije moglo reći da je spadao u redove mučenika, iako je bilo očevidno da se od njega to željelo stvoriti. Krajem mjeseca, britanski ambasador u Beogradu osvrnuo se na čitavo pitanje odnosa između režima i Katoličke crkve, i u tom kontekstu na suđenje nadbiskupu Stepincu. Podsjetio je na stalne napade maršala Tita na Katoličku crkvu i pojedine prelate tokom proteklog ljeta, na sudske i druge procese u kojima se Crkva stalno spominjala, a posebno na Titovo istupanje u Kranju, 22. avgusta 1946. godine. To je potvrđivalo pretpostavku da je režim želio da se obračuna sa Stepincem više kao sa poglavarom Katoličke crkve u Hrvatskoj, a manje da mu se sudi zbog prošlih grijehova. Zbog toga je proces bio od najveće važnosti kako za režim, tako i za Katoličku crkvu. Sa svoje strane, Vatikan takođe nije bio spreman da popusti. Zbog toga je sukob oko Stepinca postao prekretnica u odnosima između njih, smatrao je britanski ambasador Pik.
Pikova analiza bila je sveobuhvatnija, šira i produbljenija od one koju je pripremio američki konzul. Osim toga, bila je objektivnija i kritičnija prema Stepincu i Katoličkoj crkvi; uočavala je njihove slabosti i nedoslednosti. Amerikanci su suđenju pristupili jednostrano i navijački, poneseni otporom prema režimu i njegovim postupcima. To je dijelom proisticalo iz držanja američke katoličke crkve i njene hijerarhije, primitivnije, agresivnije i reakcionarnije. Englezi su ocijenili Stepinca kao ličnost i hrvatskog metropolitu mnogo preciznije nego Amerikanci, razlučili su šta je bila vjera, a šta politika. Njihov zaključak bio je nedvosmisleno jasan: ma koliko zamjerali režimu zbog postupka prema Stepincu i Katoličkoj crkvi u Jugoslaviji, oni su snosili dio odgovornosti za stanje u kome su se nalazili. Iako prećutno, naslućivalo se da se odgovornost morala tražiti i u Vatikanu.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.