PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Po zvaničnim podacima, u periodu od marta do oktobra 1944, dok je djelovala i zločine činila na prostoru sjeveroistočne Bosne, 13. SS Handžar divizija i njeni neumorni i odani pomagači zelenokadrovci, ustaše i četnici, naravno i u sadejstvu sa drugim njemačkim, ne manje brutalnim i nemilosrdnim formacijama, ubili su ukupno 1.803 lica, uglavnom neboračkog stanovništva, pretežno Srba, ali i Jevreja, Karavlaha, čak i muslimana, da se i ne govori o pobijenim ranjenim partizanima i bolničkom osoblju otkrivenih u tajnim bolnicama i bazama na ovom prostoru.
Teško razočaranje velikomuslimanskih lidera i ideologa pronacističke bajke o bosanskohercegovačkoj autonomiji, odnosno triježnjenje običnih muslimanskih masa iz kojih su regrutovani pripadnici Handžar divizije i drugih po zlu srodnih muslimanskih formacija, nastupilo je u trenutku kada je Turska okrenula leđa Hitleru i suludoj naci-fašističkoj osvajačkoj koaliciji. A kad su njemačke armije krenule iz Grčke da se vraćaju sa svog propalog osvajačkog pohoda, da se probijaju i povlače prema sjeveru, i najzagriženijim pronacistima u redovima muslimana u Bosni i Hercegovini bilo je potpuno jasno da su Hitleru izbrojani dani, odnosno da valja na vrijeme napuštati brod koji se opasno naginje i nezadrživo tone.
Handžar divizija je, po zvaničnim podacima, u decembru 1943. godine imala 21.065 vojnika, u junu 1944. 19.136, a u decembru 1944. svega 12. 793 vojnika. Njeno sunovratno osipanje je počelo kada je vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije Josip Broz Tito 17. augusta 1944. godine proglasio amnestiju za sve pripadnike Handžar divizije koji nijesu okrvavili ruke. Proces njenog raspadanja je naročito ubrzan nakon prodora Rusa na Balkan i nagovještaja da će divizija biti premještena na Istočni front i sučeljena Crvenoj armiji.
Dan nakon vijesti da se na palati Albanija u centru Beograda zavijorila partizanska zastava, imam Abdulah Muhasilović, jedan od desetina mobilisanih u Handžar diviziji, podigao je pobunu i sa oko 100 sledbenika odbio da ide na Istočni front, napustio položaje, vratio se u Bosnu i predao partizanima.
Ovo je samo jedan primjer masovnih dezerterstva iz Hadžar divizije koja su u jesen 1944. godine postala svakodnevica. Tako je samo tokom septembra te godine, više od 2.000 vojnika iz stroja ove velike Hitlerove uzdanice prešlo u jedinice NOV. Taj broj se iz dana u dan povećava pa krajem godine divizija gotovo da i ne postoji kao neka ozbiljna vojna formacija.
Propali su potom svi njemački pokušaji konsolidacije već sasvim prorijeđenog stroja Handžar divizije mobilisanjem i formiranjem novih sličnih jedinica. Konačno, to što je još ostalo od nje, predalo se Englezima u Austriji 8. maja 1945. godine. Najveći broj zarobljenih handžarovaca završio je u zarobljeničkom logoru u Riminiju, odakle će se kasnije većina vratiti u Jugoslaviju, a ostatak, uglavnom komandni sastav i oni za koje se sigurno znalo da su ogrezli u zločinima, izručeni su novoj jugoslavenskoj vlasti pred čijim će sudovima potom položiti račune za učinjena zlodjela.
Tako je stavljena tačka na još jednu sumanutu ideju Adolfa Hitlera, na jednu od najzanimljivijih kontroverza Drugog svjetskog rata, koja je do danas ostala nedovoljno osvijetljena i razjašnjena.
Akademik Enver Redžić veli da je „raspad 13. muslimanske SS-divizije bio potvrda kako neizbježnog poraza njemačkog okupatora uopšte, tako i poraza autonomističkog cilja muslimanske politike, koja se vezala za njemačkog okupatora“.
Vjerovatno u duhu poslijeratne komunističke politike bratstva i jedinstva, da se iz razloga pomirenja i praštanja ne talasa sa pričama koje zadiru u međunacionalne odnose i raskopavaju krvave rovove ratnih podjela i obračuna, u travu zaborava su zatrapljene i istine o stravičnim zločinima ove njemačke SS formacije. Zato sada i ne čude sve učestaliji pokušaji, ne samo negiranja nego čak i veličanja ove sramotne veleizdajničke i velezločinačke vojske, pravljenja nekakve „ravnoteže“ zločina i dokazivanja kako je to, bajagi, bila samo osveta muslimana za zločine koje su četnici i partizani činili nad muslimanima. Sve to bi, možda, i moglo da pije vodu da nije nepobitnih dokaza da su se ti muslimanski „osvetnici“ u odorama i pod oružjem najmračnije osvajačke sile koju je svijet zapamtio, u jednom trenutku uortačili i sa onima kojima su se, tobož, svetili jer su očigledno i jedni i drugi imali druge mračne i sulude ciljeve, a nevine žrtve su tu bile samo uzgredna, neminovna posledica, nepophodna da se njihovom krvlju zamažu oči i ne vidljivim učini cilj kojem sve to vodi.
Sjutra: ŽRTVAMA ZA SPOMEN, ŽIVIMA ZA OPOMEN