PIŠE: Novo Vujošević
Mnogo je potrošeno mastila pisanjem o Marku Miljanovu. Pisano je o njemu kao vojvodi, kao ratniku i vojskovođi, kao hajduku, kao književniku. Dvorniković, Gezeman Holoček su s posebnim umijećem ukazivali i opisivali njegovu fiziognomiju, njegova psihološka i moralna svojstva. Svrstali su ga u tipičnog predstavnika dinarskog rasnog tipa. Zapazili su njegov pogled u daljinu, njegove brkove (jedan bijeli, a jedan crni), njegov dostojanstven i uspravan hod, njegove malo isturene jagodice, njegove jake obrve koje skoro da sakrivaju „oko sokolovo”, njegova široka leđa i njegovu jaku konstrukciju cijele figure. Nadasve su zapazili i zabilježili njegov moralni (karakterni) lik, njegovu hrabrost i odlučnost.
Ovdje ćemo pokušati da osvijetlimo jednu posebnu dimenziju njegove ličnosti, koja do sada nije eksplicirana, niti joj je poklonjena dužna pažnja. Mnogo se govorilo, i to sa posebnim divljenjem, da je naučio da čita i piše u pedesetoj godini života i da je postao poznati i priznati književnik. I ne samo književnik, već i pisac istorije plemena Kuča i života i običaja Arbanasa. Ovdje se s pravom postavlja pitanje: Da li je Marko Miljanov postao pisac zahvaljujući peru, odnosno njegovom opismenjavanju u poznim godinama? Neminovno se nameće konstatacija da je, naravno, njegovo opismenjavanje odigralo znatnu ulogu u nastajanju Marka kao pisca. No, ipak, treba reći da je Marko Miljanov kao vrhunski narodni pametar uspio da ostavi potomstvu značajno književno djelo.* On je bio pametar posebnog kova, posebnog umijeća. Poznato je da je u Crnoj Gori bilo dosta pametara i pamtiša. Svi su oni odigrali značajnu ulogu u narodnom vaspitanju, odnosno u pamćenju onoga što je trebalo upamtiti. Njih su posebno iskoristili istraživači Cvijićeve škole. Oni su im, naime, poslužili kao značajan i pouzdan izvor podataka o objašnjavanju naše prošlosti.
Marko Miljanov se po mnogo čemu odvajao od ostalih pametara. On nije samo pamtio događaje, nije samo „držao” u glavi moralne podvige. Za njega se može reći da je u svojoj glavi „bistrio” ili bolje reći „filtrirao” sve ono što treba izreći, ono što treba saopštiti sagovorniku, bilo da je u pitanju pojedinac, ili, na primjer, seoski ili plemenski zbor. On je u iskazivanju onoga što je „držao” u glavi prethodno vršio komparaciju i vrednovanje zapamćenog. Nije izricao ono što je bilo sumnjivo, što je smatrao nepouzdanim i neprovjerenim. Prethodno je pomno „prisluškivao” i „osluškivao” što pametni ljudi govore, što ih „žulja”, u čemu pretjeruju, što je istinito, a što nije. U njegovoj glavi je bilo mnoštvo „čipova”, mnoštvo „fiša”. On je svakoj misli, svakom događaju imao zasebnu „fišu” i „minuciozno iz čuvao od zaborava. Pri tome je dobro znao mjesto svake „fiše”, svakog događaja na vrijednosnoj skali. Nije mu se moglo dogoditi da efemernom i perifernom događaju da veću vrijednost na skali. Ovoj Markovoj osobini bi zavidio svaki moderni istraživač, a naročito istoričari, etnolozi i etičari.
Bez pretjerivanja se može reći da je Marko Miljanov imao sadržajnu i bogatu knjigu u svojoj glavi, u svojoj pameti. Prvo i glavno poglavlje te knjige je, svakako, moral i moralni podvizi. Marko je dobro znao što je glavno za njegov narod. Znao je da je moral osnov postojanja ljudi kao ljudskih bića, kao bića koja se razlikuju od svih bića na ovoj kugli zemaljskoj. Upravo je zbog toga od svog djela napravio čvrstu moralnu građevinu. Ta građevina je, u stvari, svojevrsna moralna škola koja je učvršćivala moral i karakter naroda. To je bila čvrsta i stabilna „institucija” koja je odolijevala i dan-danas odolijeva zubu vremena. Nakon štampanja Markovih djela, odnosno nakon izlivanja njegovog pamćenja na hartiju,* na kućnim ognjištima Kuča, Crne Gore, pa i cijelog srpstva, čitala se njegova azbuka morala, njegovo viđenje istorijskih događaja i ličnosti u Kučima. Čitala su se njegova djela kao što su se čitale narodne junačke pjesme, a naročito pjesme iz kosovskog ciklusa. Najtraženije štivo u tom, pa i vremenu koje je slijedilo, bila je „Vojvodina knjiga”. U Kučima su se Markova djela nazivala jednim imenom „Vojvodina knjiga”. I ne samo što se čitala, već se usvojila, davala joj se posebno poštovanje, važila je kao riznica svega onoga što valja za vazda zapamtiti.
No, i pored objaktivnosti i istinitosti Markovih iskaza, usmene i pisane riječi, postoje i prigovori. U tim prigovorima se potencira njegova pristrasnost. Prigovara mu se da je Drekaloviće uzdizao, a Starokuče omalovažavao. Ovim se ukazuje na bratstveničku pristrasnost, koja je duboko ukorijenjena u svijesti plemenika i bratstvenika. To, znači, da ni Marka nije mimoišla ophrvanost bratstveničkim egoizmom. Takva osobina ili crta ličnosti mogu da budu smetnja istinitom prikazivanju stvarnosti. Marku se prigovara da se ipak drugačije ponašao dok je bio vojvoda, a nešto drukčije kad je razvojvođen. Pisma koja je pisao Gospodaru na to ukazuju ili bolje reći opominju. Često se može čuti i zajedljivo pitanje: Gdje se Marko nalazio kad je bila Druga pohara Kuča? No, i pored svih prigovora, Marko će ostati kao markantna karakterna figura, kao moralna zvijezda koja će za dugo obasjavati i vrijeme i prostor.
(Nastaviće se)