PIŠE: Protojerej-stavrofor dr Velibor Džomić
Čitajući feljton penzionisanog novinara Buda Simonovića „Čudo se ipak nije desilo: nije sestra ubila brata” u devet nastavaka u dnevnom listu „Dan” (od 8. do 16. decembra 2016. godine) nijesam mogao čudu da se načudim što Simonović na početku 21. vijeka pokušava da nas uvjeri da je normalno, moralno i čovječno žrtvovati brata u ime zemaljske ideologije! A i da je još normalnije, moralnije i čovječnije kada sestra u ime Tita i partije, Lenjina i svjetskog komunizma „herojski” prinosi na žrtvu rođenog brata!
Takav pristup je danas primjetan samo kod boraca, sledbenika i zagovornika Islamske države i, kako vidimo, u Crnoj Gori u feljtonu Buda Simonovića. Istina i da ne bude zabune, Budo Simonović se promocijom bližnježrtvovanja bavi na novinarski, a borci ISIL-a na praktičan način. Ne znam kako bi se Budo Simonović ponašao u ono vrijeme da ga je, ne daj Bože, neka životna neprilika dovela u situaciju da prinese na žrtvu rođenog brata u ime ideologije. Sumnjam da se iko normalan može složiti sa onim što je pred čitaoce „Dana” u devet nastavaka podastro Budo Simonović. U želji da dokaže (konsultujući samo svoje ideološke istomišljenike) da se „čudo ipak nije desilo i da sestra nije ubila brata”, Budo Simonović je pokušao da nas uvjeri da nije normalno da sestra ubije brata, ali da je normalno da se sestra, po njegovim „izvorima”, složi sa nečijom odlukom da joj ubije brata samo zbog toga što drugačije misli, živi i osjeća!!! Kao da to nije saučesništvo u zločinu. I tu, na žalost, nije kraj nego da se takav zločin i saučestvovanje u njemu, istovremeno, među ubicama smatra kao vrhunski domet morala i čestitosti ili, da citiram Simonovićevog ideološkog sagovornika Boška Bola Trifunovića, „vrhunska ideja i ljepota” ili „vrhunska i utopijska ljepota i stremljenje ka boljem, srećnijem i ljepšem životu i društvu”!!! I, još dalje, da se, poetski rečeno, krvavo bratoubilačko kolo ili, ogoljeno kazano, krvavi bratoubilački rat koji je vođen u toku i poslije završetka Drugog svjetskog rata u ime pobjede „svjetskog komunizma” uporedi, što nam je citirajući Trifunovića ponudio Simonović, sa „poštovanjem svih Božjih zapovijesti” pri čemu su iz njih, kako se vidi iz Simonovićevog feljtona, a kako se još bolje zna iz života i dostupnih izvora, izbacili onu prvu i najvažniju: ne ubij! Kakav ideal koji nam preko Purićkinih saboraca veliča Budo Simonović: ubijati bližnje ili se saglašavati sa ubijanjem bližnjih u ime ljepote koja će poslije toga doći!
Odmah moram da kažem da sam javno više puta rekao, a nedavno u Kolašinu i ponovio, da se klanjam svakoj nevinoj žrtvi i svakoj kapi nevine krvi koju su prolili četnici, ali i da se klanjam svakoj nevinoj žrtvi i svakoj kapi nevine krvi koju su prolili partizani! Za mene su sve to žrtve mog naroda. Da li su i za Buda Simonovića neka prosude čitaoci!
Čitajući Simonovićeve redove u feljtonu o nesrećnici Ljubici Purić vidio sam da on na svaki način želi da jednu krvavu, propalu komunističku ideologiju na našim prostorima odvoji od Lenjinovih pouka i učenja da, parafraziram, komunista, ako treba, u ime interesa svjetskog proleterijata i revolucije mora da ubije i svoga najbližega – oca, majku, brata, sestru. Stičem utisak da Simonović ima namjeru da nekomunistima ili, ako mu je milije, antikomunistima stavi u usta riječi Lava Trockog da je „nemilosrdnost najuzvišeniji revolucionarni humanizam!”
Moram da priznam da me je jezik, ton i stil Simonovićevog feljtona iznenadio. Ispovijedam, bez obzira što ne pripadam komunističkoj ideologiji kojoj decenijama pripada Simonović, da imam određeno ljudsko i spisateljsko poštovanje prema njemu i onom dijelu njegovog spisateljskog opusa koji se ne dotiče tema iz Drugog svjetskog rata. Imam i lični razlog za uvažavanje prema Simonoviću. Naime, Simonović je u vrijeme mog progona iz Crne Gore u frakfurtskim „Vijestima” objavljivao veoma korektne i istinite tekstove, pa je i na taj način doprinio ispravljanju nepravde koja mi je od strane Ministarstva unutrašnjih poslova i tadašnjeg ministra-izvanjca Raška Konjevića učinjena.
Razumije se, posebno bih cijenio da se Budo Simonović, podstaknut sa dvije-tri rečenice koje sam izgovorio u jednoj televizijskoj emisiji, latio pera i potrudio da na ozbiljan, profesionalan i objektivan način prouči sve izvore i rasvijetli jedan detalj iz naše bratoubilačke prošlosti. To bi bio i njegov doprinos istini i pomirenju. To bi i za njega bilo dobro, jer je decenijama javno djelovao kao titoista, titoistički novinar i ostrašćeni partijski propagandista.
Međutim, Simonović je uradio suprotno te se svojim feljtonom zaista pokazao kao krajnje nedobronamjeran – i prema meni, i prema sebi, a najviše prema žrtvi – od komunista ubijenom svešteničkom sinu Vasiliju Puriću (po nekima predratnom studentu Pravnog fakulteta, a po nekima svršenom pravniku) - o kome je pisao kao da se nalazimo u 1946, a ne u 2016. godini.(Nastaviće se)