Štampanje ove sveske potpomognuto sa 2000 dinara iz fonda „Velimirijanum”
Ovaj sam rad počeo kao student, 1922. god., po upustvima profesora g.d-ra Tih. R. Đorđevića. Docnije sam, s vremena na vreme, prikupljao nove podatke i dopunjavao započeti rad. Najveći deo podataka zabeležio sam od moga strica pok. Puniše Vlahovića, iz Radigojna, koji je bio dobar lovac, kao i od moje braće od stričeva Milutina, Mata i Rada, koji su se takođe bavili lovom. Naknadne podatke sam zabeležio od pok. Milinka Vlahovića, pukovnika iz Rovaca; pok. Ilije Hadžića, studenta filosofije, iz R. Trebaljeva; g.g. Đura Janketića, inženjera, iz M. Trebaljeva; d-ra Rad. Bulatovića, lekara, iz Lipova; Vlajka Vlahovića, suplenta bogoslovije, iz Rečina, i Tripka Vlahovića, poštanskog činovnika, iz Rečina. Podatke sam dobio i od g.g. Spasoja Lazarevića, pukovnika u pensiji, iz G. Morače; Bogića Vlahovića, kapetana u pensiji, iz Babljaka; Draga Drljevića, studenta filosofije, iz D. Morače; Lakića Anđelića, stud. prava, iz Rijeke Mušovića, i Veljka Vlahovića, studenta tehnike, iz Rovaca.
Na prvom mestu se zahvaljujem svome uvaženom profesoru, g.d-ru Tih. R. Đorđeviću što me je uputio da obradim ovo pitanje, a zatim svoj imenovanoj gospodi, kao i svima onima koji su mi ma kakvu uslugu učinili.
Oblast
Pod Kolašinom podrazumevamo predeo imeđu planina Sinjajevine, Bjelasice, Komova i Maganika. S obzirom na geografske i klimatske osobine, ovaj se kraj može podeliti na dva dela: na veći, sa oštrom i surovom klimom, koji obuhvata sliv reke Tare, i na manji, sa znatno blažom klimom, koji obuhvata izvorni i srednji tok reke Morače. Ipak, predeo čini geografsku celinu, jer su planine, koje su visoke 2-2500 m, povezane kosama i povijarcima. Ovo je pravi planinski i brdovit predeo. Ravnina gotovo nema, nego su između planina i kosa plodne i travne doline, od kojih svaka ima rečicu i veći broj potoka. Ceo je predeo obrastao travom i lisnatom i četinarskom šumom. Livade, travni proplanci, pašnjaci, i izmešane ili naizmenično raspoređene četinarske i lisnate šume daju čaroban izgled celome kraju. Reke Tara i Morača sa mnogobrojnim rečicama i potocima su izdelile ovaj kraj u manje i veće predeone celine, od kojih svaka ima po neku prirodnu osobinu i naročitu lepotu, koje čoveka zanose i provlače. Na planinama ima manjih i većih jezera, koja služe kao pojila za stoku i za razne potrebe u bezvodnim mestima. Iznad nepreglednog zelenila od šume i trave izdižu se stenoviti vrhovi pojedinih planina, sa kojih se najlepše može videti i osetiti sva moć i draž prirode. U kraju ovako obdarenom i ukrašenom prirodom lako se množila divljač, jer je imala sve pogodbe za život, kako za ishranu tako i za sklonište. Povoljni su geografski položaj i klimatske prilike, jer se zimi divljač spušta u doline, gde je toplije, a leti se kreće po visokim planinama.
O lovcima
Živeći u ovom predelu čovek je morao dolaziti u sukob sa zverinjem, jer su ga same prilike na to primoravale. I kad ne bi bila potreba čoveku za kožama i mesom divljih životinja, on bi ih ipak morao ubijati da bi od njih zaštitio sebe i svoju imovinu.
U lov se išlo, i ranije kao i danas, na medvede, vukove, lisice, kune, divlje svinje, srne, divokoze, zečeve i jazavce, zatim na golubove, jarebice, prepelice, divlje kokoške, divlje patke, orlove i t.d. Danas je glavni lov na zečeve, lisice i kune.
Pre 30–40 godina lov je bio razvijeniji, jer su pogodbe za opstanak životinja bile povoljnije. Šume je bilo svuda u izobilju, a naselja su bila mnogo ređa, te je zverinje imalo vrlo veliki slobodan prostor, što je uticalo i na njihovo razmnožavanje. Kako su šume docnije znatno isečene, naselja se povećala i nova podigla ispod samih planina, a mnoga i na planinama, smanjen je onaj veliki prostor koji je bio slobodan i jako potreban divljim životinjama. Sa povećanjem broja naselja porastao je i broj lovaca, ako ne pravih, a ono onih koji su uništavali zverinje sticajem prilika. Došlo je i bolje oružje, pa je zverinje sve više utamanjivano.
Nastaviće se
PRIREDIO:
ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ