Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Budžet filma 923.000 dolara, a zaradio više od 4 miliona dolara 1926. Film je otvoren, jednostavan, razumljiv, prirodan, groteskan, smiješan, tužan, na svoj način dramatičan ali i ispunjen traganjem za ljepotom i tugom našeg svijeta. Njemu je to potrebno da bi se živjelo pa sreća do koje dolazi na kraju nije klasični hepiend već ubjeđenje da se moramo zavaravati, stvarati iluzije i čeznuti za spokojstvom jer bez toga se ne bi mogla podnijeti realnost i istrajati u životu.
O „Potjeri za zlatom” tokom proteklih nekoliko decenija pravljene su razne analize. Gotovo da ne postoji nijedan kadar, scena, a kamoli sekvenca koja nema svoje psihološko ili estetsko objašnjenje. Kada se povedemo za takvim tumačenjima, ma kako da su nakićena priznanjima, zadovoljstvom i oduševljenjem, ipak ne može da se stvori predstava o ovom filmu kao remek-djelu Čaplinove mašte. To je djelo čiji se humor, dovitljivost, apsurdnost, dinamika i poezija mogu jedino kroz gledanje doživjeti. Zato se sa pravom ovo djelo smatra njegovim najsadržajnijim, najkompleksnijim, najoriginalnijim i najpoetičnijim filmom iz njegovog ranog opusa, istovremeno jednim od trajnim znamenja filmskog stvaralaštva u epohi nijemog iliti bezzvučnog filma. „Potjera za zlatom” je stvaralački identitet i stil Čarli Čaplina. U tipičnom primjeru svog odavno već osvojenog filmskog stila – nijansirano osvjetljenje, s dominacijom planova; amerikena, polu totala i totala, minimalnim pokretima kamere i podređivanjem svih vizualnih karakteristika lika i njegovog mjesta u kadru.
Čaplin je veoma znalački i precizno razradio dramaturšku konstrukciju i narativne potencijale gega, posebno glavne aktere u „igračkim”, pantomimičarskih prizora kao procesa fantastičnih, pa i iracionalnih impulsa, poput pokušaja da se oslobodi psa vezanog za svoju nogu ili pripreme ručka od cipele i pertli, a koji su stekli antologijski rang. Objašnjavajući svoju koncepciju komedije, Čaplin je pisao: „Ne treba tražiti nikakvu misteriju u tome što neko uspijeva da nasmije publiku. Moja tajna je u tome što sam uvijek na oprezu i otvorenih očiju tragam za svakim događajem u životu koji bih mogao koristiti u svojim filmovima. Ja studiram čovjeka, jer kada ga ne bih poznavao, ništa ne bih mogao da učinim u svom poslu. Eto odakle izvire djelovanje Čaplinove komike, eto zbog čega je on plijenio i dalje plijeni sve ljude, zbog čega mu se gledaoci istovremeno smiju i žele ga. Čaplin je u svakom komičnom postupku prvenstveno čovjek, pa tek onda komičar koji zasmijava publiku. Nasuprot Čaplinu drugi komičari nijemog filma više su se brinuli o tehnici i formi postizanja smiješnih efekata, pa zato i njihovo djelovanje na publiku nije imalo dublje, sadržajnije značenje. Scena sna koji mašta da u Njujorku priredi novogodišnju večeru glumici iz kabarea (Džordžija Hejl, koja je zamijenila trudnu Čaplinovu ženu Litu Grej) postala je poznata po još jednom čuvenom Čaplinovom gegu: igri zemičkama.
To je bio stari trik već viđen u filmovima, ali mu je Čarli dodao novog šarma. Ovaj Čaplinov film danas se smatra jednim od najsavršenijih njegovih ostvarenja. I premda će se njegov odnos prema sopstvenom stvaralaštvu često u životu mijenjati, baš za ovaj film govorio je da bi volio da se pamti.
Čaplinovo remek-djelo u anketi filmskih kritičara i reditelja na izložbi u Bruxellesu 1958. izabran na 2. mjesto liste najboljih filmova svih vremena, ujedno je i njegov najveći komercijalni uspjeh. Najgledaniji film godine, a po ocjeni francuskog istorčara filma Žan Mitrija – prvo zaokruženo Čaplinovo djelo, ujedno i takvo u kojemu se tragikomična prespektiva nalazi više u čovjeku, nego izvan njega, više u njegovu ljudskom nego u njegovom društvenom sklopu.
(Kraj)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.