PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Odrekavši se radikalizma i postavši blizak dvoru, Pera Todorović je sasvim drugačije gledao na stranke i političke borbe. Svojim negdašnjim saborcima, radikalima, zamjerao je mnogo šta, s razlogom ili bez razloga. Sa namjerom da opravda vladavinu kralja Aleksandra, on je radikalima i njihovim prvacima stavljao do znanja da im je Obrenović povjerovao sastav vlade i da su bili na vlasti 6 godina, 8 mjeseci i 10 dana! A oni, ipak, nijesu ništa značajno postigli.
U „Radikalu”, u članku „Gdje su vam djela?” Todorović je pisao: „Jes, gospodo radikalni ministri, vas, koji već 6 mjeseci sjedite na tim stolicama, vas pitamo šta ste do danas učinili radikalno? Pokažite nam makar i jedno djelo svoje, koje bi makar koliko ličilo na djelo radiklano? Šta ste stvorili do danas iz radikalnog programa? Jeste li ispunili i jedno jedino obećanje svoje, dato ranije iz opozicije”, itd.
Nekada veliki protagonista partijskih borbi, Todorović je, kao nestranačka ličnost, uvidjevši njene negativne strane ukazivao na njih. Evo nekoliko njegovih riječi, kojim je isticao pogubnost ove pojave. „Jao, jade srpski!... Jao grešna i slijepa omrazo partijska!” Kad je podignut spomenik žrtvama u Goračiću, radikali su u „Samoupravi” pozvali na proslavu „spomenika bratske mržnje i zavade, spomenika partijskog sljepila našeg, spomenika našeg jada i srama, koji bi trebalo kriti i koga se sami pred sobom moramo stidjeti”. I: „Najbolja snaga narodna lomi se i troši u neplodnim partijskim rasprama”.
Iako su ova zapažanja sasvim tačna, jer su zaista partijska trvenja trošila našu narodnu snagu i odvlačila pažnju sa mnogih gorućih unutrašnjih i spoljnih problema, Todorović je i sada pomalo pretjerivao ne vodeći uvijek računa i o drugoj strani. On je i u mladosti i u starosti dosta često sagledavao probleme samo iz jednog ugla, u početku radikalskog, a potom dinastijskog. U njegovim zapažanjima ima tačnosti, iako su često opterećeni radikalizmom i konformizmom.
Kad je riječ o slobodama koje je trebalo dati narodu, Todorović se sve više odvajao od svojih radikala i postao veoma blizak dvoru i ljudima režima. U „Dnevniku” je zabilježio jedan događaj koji mnogo i slikovito govori o našem političkom obrazovanju, karakteru i naravima. On je zanimljiv utoliko što su njegovi akteri narod i dva bivša radikalna prvaka; jedan predsjednik vlade a drugi dvorski novinar. Pošto je kralj Aleksandar ukinuo Ustav iz 1888, a vratio na snagu Ustav iz 1869. godine, što je okarakterisano kao državi udar, predsjedniku vlade Svetomiru Nikolajeviću stizale su narodne deputacije, koje su pružale podršku vladi i vladaru. Našavši se kod ministra predsjednika, čuo je više puta narodni usklik – „živio, živio, živio”. Iznenađen time novinar je upitao predsjednika vlade, zašto ga narod pozdravlja. Dobio je sledeći odgovor: „Eto, moj Pero, kakav ti je ovaj... narod. Ja mu ugušio slobode, a on me pozdravlja i čestita mi. Eto tvoje muke za 20 godina da ga vaspitavaš kao slobodumni narod”. Nikolajević je pokazao Todoroviću stotine depeša podrške upućene od samih radikala. Sve to bivši ideolog radikalizma propratio je sledećim komentarom: „Vala kakav mu primjer dajemo mi inteligencija, dobar je i ovakav. Kad su negdašnji apostoli slobode postali gušioci njeni, šta se može očekivati od prostog seljaka”.
Sukob između kralja, s jedne strane, Todorovića i Radikalne stranke, s druge strane, bio je neminovan. Mora se reći, kad je riječ o vladaru i njegovom podaniku, da je sukob izazivao Todorović a ne Obrenović. Todorovićeva popularnost naročito je porasla usled njegovih napada na kralja Milana. On je u štampi „čibukao kralja Milana”, dijelio mu lekcije o nemiješanju u stranačku borbu i savjetovao mu da sjedi mirno na prestolu. Do tada se u štampi nijesu mogle pročitati ni najbezazlenije aluzije na vladara; Pera Todorović je prvi koji je nasrnuo na Obrenovića. On je izmislio lažno ime za kneza i stao tako vladara da drmusa. „Ovakvo nasrtanje na kneza zadivilo je svijet kao vrhunac građanske kuraži – i Todorović se više proslavio sa dva-tri članka protiv kneza nego sa svojim radom oko osnivanja radikalne stranke”. U krugu radikala Todorović je zvao vladara Milanče i tome dodavao „jedno ništa”, što je začilo da je ništavna snaga Obrenovića. Prvo radikalsko pero osamdesetih godina, uništilo je kraljevu neprikosnovenost u novinarstvu. Raša Milošević je naglašavao: „Teško onome, kome je namijenio svoje otrovne strijele”.
Timočka buna je djelo Radikalne stranke, tvrdi Slobodan Jovanović i dodaje da „naređenje o razoružanju narodne vojske nije bilo izazivanje bune nego obezbjeđenje od bune”. Po svemu sudeći Pera Todorović nije bio upoznat sa idejom o podizanju bune. Podizanje bune Pašićevo je djelo, u šta se kasnije sam Todorović uvjerio. Šef stranke pozvao je narod na bunu, bez znanja svih članova glavnog odbora. Pašić se bjekstvom spasao, Todorović je uhapšen, okovan i osuđen na smrt.
(NASTAVIĆE SE)