-Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Pogledajmo pažljivo kako ruski i srpski pjesnik opisuju u svojim stihovima duboki sakralni problem: BOG JE STVORIO KOSMOS.
Deržavin vidi Boga u tvorbi svega njegovom mišlju i razumom (oda „Bog”):
I stvorivši sve s jednim slovom,/prostiruć’se u tvorbi novoj/ti beše,jesi,dovek bićeš (Antologija rus. poezije XVIII i XIX v. str.28)
U odi „Bog” kosmogonična slika je prikazana u ogromnoj veličini i pokazuje se moćna igra sila u svemiru: Ko iskre koje, vrcnuv, zgore, / tako se sunca iz tebe stvore. / Ko zimi jasni dan kad zebe / čestice inja svitnu, šture, / ljušnu se, sjaje i drhture, / tako i zvezde, ispod tebe./ (Antologija rus. poezije XVIII i XIX v. str.29).
Milion baklji koje gore / kroz neizmernost svugde sjaju, / zakone tvoje da satvore / iz sebe luče prosipaju. /Al’ sni ognjeni tih lampada / ili kristalnih gromada / il’ vala zlatnih vrela kupa, / ili efira užgan zanos, / ili svetovi sjajni skupa / pred tobom su ko noć pred danom. / (Antologija rus.poezije XVIII i XIX v.str.29)
Pjesnik sjajno, slikovito i metaforično najavljuje moć božjih tvoračkih sila kao Njegovu ogromnu energiju Svjetlosti, koja se izliva po Njegovoj tvorevini u svemiru. U pjesmi „Grom”, koju je napisao kasnije (1806), Deržavin širi temu o Bogu tvorcu, ali on ovdje postavlja pitanje cijelom univerzumu: „Ko je on?”, koristeći kao pjesničko-sintaksičku figuru obični „znak pitanja”, koji ne gubi na izražajnosti umjetničkog stila.
Ko je taj, koji tjera oblake / Nebom plavim, ko stado ovnova, / I svojim prstom vodi brze rijeke, / Između strmih bregova? / Dalje se čuje usklik kao ushićenje pjesnikove duše pred Svemoćnim tvorcem i njegovom živom tvorevinom: O, moj Bože! Ovo su tvoji zakoni, Tvoj pogled svjetove stvara.
Boga vidimo kod Deržavina
Po biblijsko-jevanđelskom shvatanju, Bog, koji je stvorio svijet, on ga ne ostavlja, nego je uvijek tu i na njega djeluje svojom božanskom moći. Ovakvo shvatanje Boga vidimo kod Deržavina, a slično je i kod Njegoša. U Njegoševoj poemi „Luča mikrokozma” Bog djeluje svojom tvorbenom energijom na cijeli univerzum i spasava ga od sila mraka i propasti.
Tvorac kod Njegoša suvereno vlada kosmičkim poretkom i stalno izliva svoju blagodatnu moć na čovječanstvo („Luča mikrokozma”). Svemogući na tron sjedijaše, / tainstvenom ukrašen porfirom, / tvoritelnom zanjat poezijom.../ (Pjesma III, str.1-3).
Sve divote neba i nebesah, / sve što cvjeta lučam sveštenijem, / mirovi li al’ umovi bili, /sve prelesti smrtne i besmrtne / što je skupa ovo svekoliko, / do opštega oca poezija? (Posveta, str. 171-176).
Posebnu važnost M. Mićović pridaje Njegoševom shvatanju Boga tvorca u poemi „Luča mikrokozma”, jer je na tome izgrađena njegova kosmogonija. „Bog je zauzet tvorbom. Bog... stalno izliva svoju tvorbenu moć i obnavlja kosmos i čovjeka – obnavlja svoju tvorevinu,piše crnogorski pjesnik mislilac. Prije ovog je pisao: „Kosmogonija kod Njegoša („Luča mikrokozma”) javlja se kao posledica tvoračke sile božanske svjetlosti – „vođena besmrtnom iskrom”, koja osvjetljava i mijenja mračne sile haosa.”
I ruski i srpski pjesnik su bliski po načinu razmišljanja u svojoj poeziji kada pišu o LIKU BOGA TVORCA: Deržavin kaže (oda „Bog”): Zasjav iz sebe, kao plam, / ti sjaj si iz kog sve izniče. / (Antologija rus.poezije XVIII i XIX v. str. 28). Ta nebeska plava svjetlost za ruskog pjesnika je ushićenje njegove duše prema toj uzvišenoj istinskoj Svjetlosti, koja osvjetljava cijeli predivni svemir (oda „Bog”).Pa šta je kosmos koji videh? / Šta sam pred tobom onda ja? / (Antologija rus.poezije XVIII i XIX v. str. 29)
Lik Boga za Njegoša u „besmrtnoj iskri” je takođe luča, koja obasjava čovjekov mikrokosmos: Ako istok sunce sv’jetlo rađa, ako biće vri u luče sjajne... (Posveta, str.136).
Tvoje sam djelo, Stvaraoče
Najveća nepobitna Istina za oba slavjanska pjesnika je: ČOVJEK JE STVOREN PO BOŽJEM LIKU I PODOBIJU.
Po Deržavinu čovjek je djelo Tvorca (oda „Bog”): Tvoje sam delo, Stvaraoče! / Tvoje mudrosti ja sam tvar! / Izvore žića, blagi oče, / duša si duše mi i car! / (Antologija rus.poezije XVIII i XIX v. str. 30).
Ruski pjesnik se obraća Bogu sa radošću, srdačno, sa zahvalnošću i otvorenom iskrenošću, ali ponekad pomalo sa drskošću, suviše smjelo i poletno – kao Njegova tvorevina (ovdje je pjesnik novi Adam) i zato daje sebi za pravo da bude na istom nivou sa Bogom: Ako ih drsko s tobom sravnim / oni su tačka tek u ravni, a pred tobom sam i ja – ništa. / Ništa! Al’ ti se mnome javljaš, / sjaš dobrom svojim i vrhuncem, / u meni sebe ti predstavljaš, kao u maloj kaplji sunce. / Ništa! – Al’ život ja osetim, / pa sa pohlepom nekom letim / u te visine večno nesit. / Ka tebi duša, biti žudi, / proniče, misli, razlog nudi. / Postojim – dakle i ti jesi! (Antologija rus.poezije XVIII i XIX v. str. 29).
(NASTAVIĆE SE)