-Piše: dr Radoslav T.STANIŠIĆ, filmski i TV reditelj
To automatizovanje pokreta djeluje na Čarlija ubistveno i on se do te mjere traumatizira da ga odnose u bolnicu. Naravno, to je njegov individualni protest protiv automatizacije i dehumanizacije ljudskog rada. On to izvodi putem svojih pantomimskih gegova koji tako postaju ne samo način zabave već sredstvo kojim se eksplicira sadržaj filma. Čaplin je u jednom novinskom intervjuu iz 1931. izjavio je: „Nezaposlenost je suštinsko pitanje. Mašine bi trebalo da služe čovječanstvu, a ne bi trebalo da dovode do tragedije i oduzimaju ljudima posao”. Život jednog skitnice, kakav je njegov Čarli, ni jednog časa ne može da se usaglasi sa logikom realnosti. Pripada njenoj atmosferi ali joj i protivrječi, pa je svuda u neprilici iz koje se samo ređaju novi nesporazumi. Zar po izlasku iz bolnice nije dirljivo ono što se s njim događa: za cisternom koja prenosi eksploziv pala je crvena zastavica. On je prihvata i počinje da trči za vozilom ali se već za sledećim uglom nađe na čelu protestne radničke povorke.
To je dovoljan izazov za policajce da se sa njima surovo obračunavaju i da se i sam Čarli nađe u zatvoru. U njemu su vidjeli lidera, mada je jasno da on sa svim ovim nema nikakve veze. Njegovo je da se neprekidno izvlači iz neprijatnosti, no one sada više nisu samo privatne – ni ličnosti, kakav je ovaj lik, ne mogu vječno da budu izolovane od onog što se događa na ulicama, u fabrikama i javnim mjestima, a on može izgubiti svaki smisao ako u svemu tome ne učestvuje.
Čaplin zbog toga sve manje insistira na spoljnom gegu i samom kostimu a više na izrazu i ličnom odnosu njegovog Čarlija prema svakoj situaciji u kojoj se nađe. Njegov izraz nije samo pantomima već reakcija koja izražava duboki unutrašnji doživljaj svega onog što se zbiva. Naročito je vidan izraz tog prezrenja prema mehanizaciji, otuđenost koja se ogleda u zabrinutosti i nepokornosti i želji da se sačuva sopstvena priroda od svih tih deformacija i izopačenja. On se plaši posledica takvih odnosa i bježi kad god može. To mu nije teško pa se lišava i zatvora. Uporedo sa njegovom sudbinom pratimo i ono što se događa sa mladom i lijepom djevojkom. Izuzetak je što u ovoj borbi sa vrlim novim svijetom dobija društvo – djevojku (Polet Godar), čiji je otac nastradao u štrajku, ostala je sama da se brine o svojim mlađim sestrama. Ona nema zaposlenja ni sredstava za život i prisiljena je da krade hljeb i druge namirnice. Djevojka se pridružuje Čarliju. Oni nisu ni pobunjenici ni žrtve, kako je Čaplin jednom napisao, već „jedina dva živa duha u svijetu mašina”. U pristaništu gdje se našao Čarli stvoren je metež u kome djevojku optužuju za krađu hljeba. Čarli bi želio da je zaštiti, ali uzalud – policija je ipak hapsi. To je početak njegovog sna o mirnom životu, porodičnoj sreći i svemu onom što uzalud traži iz filma u film i sam Čaplin.
Da bi bio bliže voljenoj djevojci, Čarli provocira incident kako bi bio uhapšen – kad su u pitanju snovi, sasvim mu je svejedno da li je na slobodi ili u zatvoru. Svaka ova epizoda ima određene svoje misaone i emocionalne implikacije kojima polako slaže prizore kroz koje će provući svoj humanizam i odnos prema vremenu. To je doba velike nesigurnosti, čestih kriza i još češćih štrajkova i velika je sreća dobiti posao. On, opet, uspijeva da se nađe van zatvora i da, u velikoj robnoj kući zamijeni noćnog čuvara koji je slomio nogu. To je za njega mogućnost da se prepusti snovima i nastaju zaista nezaboravni prizori u kojima ide iz odjeljenja u odjeljenje, vozi se na rolšuama, igra dječjim igračkama ili uvodi svoju djevojku u luksuzno namještenu spavaću sobu.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.