-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Kada je riječ o neposrednim posledicama rata po Bugarsku, one su uglavnom obratne od ratnih posledica po Srbiju. Neočekivana pobjeda kod Slivnice i zauzimanje Pirota vojskom koja je prvi put okušala sreću na bojnom polju ulilo je samopouzdanja mladoj Kneževini. I Bugarska je, međutim, pretrpjela znatne gubitke, a utrošak ratnog materijala je zbog nepredvidljivog držanja Srbije trebalo što prije nadoknaditi. Sve učestalije vijesti koje su polovinom 1886. godine kružile diplomatskim krugovima, prema kojima je Srbija pripremala novu oružanu akciju, pale su na plodno tle u bugarskoj prestonici. Knez Batenberg, koji je krajem 1885. sumnjao da će kralj Milan zaista zaratiti protiv Bugarske, vjerovao je u mogućnost novog okršaja. Na opasnost od ponavljanja srpskog napada, upozoravano je i iz visokih petrogradskih krugova.
U međuvremenu Velika Britanija pripremala je diplomatski manevar koji je njenoj balkanskoj politici mogao donijeti dvostruku korist. U slučaju potpunog izmirenja Srbije i Bugarske moglo se pomišljati i na eventualno zbližavanje te dvije države na osnovama zajedničkog otpora ruskom uticaju. Prva faza te političke kombinacije, za koju je London lako zadobio i Austro-Ugarsku, sastojala se u pokušaju posredovanja između Beograda i Sofije. Iz Beča su sredinom 1886. godine činjeni određeni pokušaji ublažavanja tvrdih pozicija Srbije prema Bugarskoj. Posrednička misija zapadnih sila završena je, međutim, neuspješno usled podozrivosti bugarskog kneza i njegove sumnje u iskrenost srpskih namjera. Uslovi koje je on postavljao za izmirenje ticali su se prethodne demobilizacije srpske vojske u veoma kratkom roku. Prema mišljenju austrijskih političara, na takve uslove Beograd sigurno ne bi pristao.
Uslovi kneza Batenberga bili su srpskom kralju potpuno neprihvatljivi. Ne samo što bi za Srbiju bilo ponižavajuće da joj Bugarska diktira kolike će snage držati u pripravnosti, već je insistiranje kralja Milana na vojnoj gotovosti imalo i dublje, njemu vrlo bitne, razloge. Još tokom trajanja srpsko-bugarskog oružanog sukoba srpski kralj bio je opsjednut strahom od moguće radikalske zavjere. U odsudnom trenutku slivničke bitke Milan Obrenović je iznenada napustio vojište i povukao se u Pirot. Svoj postupak pravdao je poznatom izjavom: „Ne mogu ovdje ostati, neću da me Pašić i drugovi njegovi vode vezanog kroz Sofiju”.
Ruski diplomatski predstavnik u Bugarskoj, tvrdio je da su već u jesen 1885. srpski emigranti razmišljali da u trenutku proglašenja bugarskog ujedinjenja izvedu obaranje dinastije Obrenovića u Srbiji. Od ovog opasnog plana kasnije su odustali, ali ne i od pripreme za izazivanje oružanog ustanka, koja nije prekinuta ni tokom trajanja srpsko-bugarskog rata. Pretendent na srpski presto knez Petar Karađorđević, početkom 1886. izdao je manifest u kojem je pozvao Srbe da ustanu protiv vladavine onoga koji je osramotio srpsko oružje i srpsko ime. Milan Obrenović, iako pod snažnim utiskom tek izgubljenog rata, nije postao manje obazriv. Pošto je bio potpuno svjestan da će radikali, karađorđevci i crnogorski knez pokušati da iskoriste povoljan trenutak za napad, njegovo podozrenje bilo je udvostručeno.
Analizirajući glasine o agresivnom držanju Srbije prema Bugarskoj polovinom 1886. britanski poslanik u Beogradu objašnjavao je postupke Milana Obrenovića unutrašnjim razlozima. Daleko od želje za novim sukobom s Bugarskom, srpski kralj bio je potpuno zaokupljen opasnošću koja mu je prijetila od strane Karađorđevih pristalica i radikalske emigracije. Tokom prve polovine 1886. godine srpski emigranti otpočeli su završne pripreme za podizanje ustanka u Kraljevini. Upad koji je prema kraljevim predviđanjima, bio vrlo vjerovatan, mogao je uslijediti iz dva pravca: s jugozapada, iz Crne Gore ka topličkom kraju, ili sa sjeveroistoka, ka timočkoj oblasti. Kralju je bilo potrebno da dio vojske bude pripravan za svaki slučaj. Glasovi o pojavi oružanih trupa na tlu Srbije, kao i nekoliko političkih ubistava izvedenih u to vrijeme potpuno su potvrđivali njegove sumnje.
Namjera radikala, kneza Nikole i Petra Karađorđevića, da obore Milana Obrenovića bila je sasvim ozbiljna. Krajem juna 1886. Nikola Pašić i nekolicina istaknutih radikala sačinili su sporazum s pretendentom Karađorđevićem, kojim je utvrđen i plan dejstva. Prema mišljenju potpisnika, oružani pokret u Srbiji najlakše je bilo izvesti istovremenim upadom s tri strane: užičke, topličke i timočke. Ipak, bez blagoslova Rusije i čvrstih garancija da se Dvojna monarhija kasnije neće umiješati u sukob, izvođenje te akcije stajalo je pod velikim znakom pitanja. Početkom avgusta 1886. ruskog poslanika u Beogradu posjetio je Kosta Taušanović. Srpski radikali ponadali su se da je kucnuo čas konačnog obračuna s režimom Milana Obrenovića. Prema Taušanoviću, raspoloženje u varošima Srbije pogodovalo je otpočinjanju jednog opšteg ustanka. Njegova namjera bila je da dozna kakav je stav zvaničnog Petrograda u vezi s tim pitanjem. Odgovor Aleksandra Persijanija, međutim, bio je kategorički odričan.
(NASTAVIĆE SE)