-PRIREDIO:MILADIN VELjKOVIĆ
Bratstvo je kasnije promijenilo ime u Rastko. Prota Steva opisuje Gavrila Dožića kao otresitog, marljivog i pametnog učenika. Kaže da, iako je bio bez polugimnazijske spreme, nije zaostajao u znanju za ostalim učenicima. Bio je druželjubiv, žive naravi i lako zapaljiv. U crkvenoj službi je bio revnostan i naročito je drugovao sa đacima iz Makedonije i pomagao im u učenju. Kada se jednom, u odsustvu Steve Dimitrijevića, podigla pobuna protiv jednog nastavnika u školi, đaci su se podijelili u dvije grupe: na jednoj strani je bio vođa Irinej, a na drugoj strani Gavrilo, koga su podržali učenici iz Makedonije.
Tokom boravka u Bogoslaviji u Prizrenu došlo je do tuče u kojoj je učestvovao i Gavrilo Dožić. Prota Steva Dimitrijević to opisuje: „Pošao je s drugovima u školsku baštu i vinograd više Prizrena. Na uskoj stazi nad potokom više Crkve Sv. Spasa susrio se sa muslimanskim mladićem i nijesu jedan drugom htjeli da se sklone s puta. Gavrilo ščepa protivnika, obori ga i počnu se valjati niz brdo. U tom valjanju musliman izvadi kamu iz nogavice i zari je Gavrilu u lijevu butinu. Dok su ga donijeli u školsku bolnicu i stigao ljekar zavezana nogavica učinila se kao tulum pun krvi. Jedva je spasen. Onda mu je načeta dotle bujna i puna života snaga. Mislim da je tu, u gubitku silne krvi, začetak njegovih docnijih slabosti...” Budući patrijarh je tom prilikom dobio šamar od profesora Dimitrijevića, koji će poslije pominjati prilikom svakog susreta s njima. Taj incident ponovo će biti važan 1911. godine. O tuči je prota Dimitrijević kasnije pričao: „Kada su me đaci pozvali u vinograd Bogoslovije, jer su uspjeli dotle da donesu svog ranjenog druga, sadašnjeg patrijarha Gavrila, koji je, kao što se vidjelo, pravi gorostas i samim tim težak za nošenje, srce mi je za trenutak stalo ugledavši ga okrvavljenog. Moja ruka, koja je u trenutku straha roditeljski krenula put njegovog obraza, zadrhtala je sledećeg trenutka, ali već je bilo kasno. Brzo smo ga, zatim, prenijeli u školsku ambulantu, gdje sam mu ranu na nozi, od noža šiptarskog, očistio i previo. Bio sam ganut kada me je potom poljubio zahvalivši se na mojoj brizi.”
Jedan učenik Prizrenske bogoslovije opisaće kasnije kakva je atmosfera bila u školi prvih godina 20. vijeka. „Kao ondašnje generacije naše školske omladine, rijetko su koje u našoj prošlosti živjele u tako osjetnom duhovnom nemiru i previranju, u užurbanom pripremanju za krupne i odsudne istorijske događaje, i toliko požrtvovano učestvovale u oslobodilačkoj borbi i naporima. Iako iz raznih srpskih krajeva, slobodnih i porobljenih, pitomci Igumanovljeve zadužbine živjeli su jednih duhom, oduševljavali se jednim idealima i spremali se za iste zadatke crkveno-prosvjetnog rada i nacionalne borbe. A rijetko je koja naša škola, čak i u slobodnim našim zemljama, imala onako živu nacionalno-prosvjetnu tradiciju i borbeni duh kao što je imala Prizrenska bogoslovija.”
Nije sasvim jasno da li je Gavrilo Dožić završio Bogosloviju u Prizrenu. Ako je u Bogosloviju krenuo s jeseni 1900. godine a dobio originalnu diplomu od 15. juna 1903. godine, br. 216, izdatu od Rektorata Bogoslovsko-učiteljske škole u Prizrenu o završenom školovanju sa odličnim uspjehom, a Bogoslovija je u to vrijeme trajala četiri godine, on je ili ranije završio školovanje ili je preskočio jednu godinu.
Poslije Krimskog rata, a posebno poslije velike istočne krize, ruska crkva i imperatorska vlada, stalnim pritiscima na Carigradsku patrijaršiju i ulaganjem velikih suma novca, uspijevaju da povrate Manastir Sv. Pantelejmona i da se prošire na Svetoj Gori. Drag. Anastasijević je pisao da su se početkom vijeka na Svetoj Gori borile razne „narodnosti” među sobom, a uzrok tome nalazio je u „lokalnim ekspanzivnim težnjama Rusa” i zaoštravanju istočnog pitanja. Rusi su prodirali u ćelije raznih svetogorskih manastira, među njima i u hilandarske. Ćelije su davane u zakup trojici monaha, a potom bi ih naseljavale desetine.
Đelija Sv. Jovana Zlatoustog osnovana je oko 1885. godine i nalazila se u Kareji, na zemljištu koje su ruski monasi zakupili od manastira Hilandar. Ćelioti su u svemu bili zavisni od manastira kojem su plaćali godišnju zakupninu. Oni nijesu mogli da podižu nove zgrade, niti su mogli da povećavaju broj kaluđera bez dopuštenja manastira. Međutim, ćelija Sv. Jovana Zlatoustog je samo nekoliko godina po osnivanju imala više od 100 monaha i težila je da podigne svoj status na stepen skita, kako bi monasi mogli da djeluju nezavisno od Hilandara. Otac Kiril, koji se nalazio na čelu ćelije, umio je da koristi sukobe Bugara i Srba u Hilandaru za svoje interese. Zlatoustovcima su bili poznati problemi srpske crkve, koja nije imala dovoljno monaškog kadra, pa su stoga pokušali da dobiju na upravu i neki od manastira u Srbiji.
Pošto su Srbi dobili mitropolite u dvije eparhije Stare Srbije, gledali su da poboljšaju stanje manastira Dečani, pa je mitropolit Nićifor tražio nekoliko staraca od Hilandara da spreme podmladak manastirski. Kiril je za to saznao i uz pomoć Poslanstva Kraljevine Srbije u Carigradu došao je u Dečane. U jesen 1902. mitropolit Nićifor Perić je pozvao zlatoustovce da preuzmu manastir Dečane, koji je bio zapušten i osiromašen zbog neukosti i neumješnosti tamošnjih srpskih kaluđera i nasrtaja okolnog albanskog stanovništva. Rusko poslanstvo u Carigradu je pozvalo i postavilo za igumana u Dečanima oca Kirila. Mitropolit je sa ruskim kaluđerima sklopio dva ugovora (u jesen 1902. i početkom 1903), a srpska vlada je prihvatila u načelu da ruski kaluđeri „uđu u taj manastir kao sabraća”. Otac Kiril je za svog namjesnika postavio jeromonaha Arsenija, a 28 monaha iz Ćelije Sv. Jovana Zlatoustog je pozvano u Dečane. Postoji i mišljenje da je srpska vlada ovo prihvatila i zbog toga što nije uspjela da otvori konzulat u Peći i nadala se da će na ovaj način Dečani postati središte iz koga će moći da se štiti srpski živalj.
Ubrzo pošto su ruski kaluđeri došli, njima nijesu bili zadovoljni ni srpski konzuli u Prištini, što znači vlada u Beogradu, ni mitropolit Nićifor (simpatizer Liberalne partije), pošto su se oni držali kao da je manastir ruski, mimoilazeći i mitropoliju i konzulat, unoseći razdor u stanovništvo i sl. Bilo je otvoreno tzv. „dečansko pitanje”. Počeli su napori da se oni udalje iz manastira, usled čega je došlo do srpsko-ruskog diplomatskog spora.
Do kraja maja mjeseca 1903. godine nije se u Hilandaru ništa znalo o namjerama Kirilovim u Staroj Srbiji. U to vrijeme u Beogradu su se našla dva hilandarska arhimandrita i tu su saznali za zaključeni ugovor između Kirila i raško-prizrenskog mitropolita. Ohrabreni neprijateljskim držanjem prema tom ugovoru u Srbiji, oni su promijenili stav prema Kirilu i pozvali ga na odgovornost zbog nekih postupaka.(NASTAVIĆE SE)